Prvih dana agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu posvećena je velika pažnja bivšim oficirima Jugoslavenske narodne armije, koji su se priključivali redovima Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine. Komandant Štaba TO RBiH Hasan Efendić je 13. aprila 1992. godine uputio javni poziv “svim starješinama i vojnicima JNA da se što prije vrate kućama” i “stanu u stroj branitelja rodne grude”. Istog dana pred Štabom se pojavio pukovnik Vehbija Karić i saopštio da je napustio JNA, dok je njegovo javno istupanje pred kamerama trebalo imati propagandni efekat, jer je on bio jedan od eksponiranijih starješina bivše JNA. Nakon dva dana u PRESS centru R BiH su se pojavili i potpukovnik Fikret Muslimović, a ministar Doko je 16. aprila saooštio da je starješinama JNA ostavljen rok do 20. aprila da se priključe TO RBiH, jer će se poslije tog datuma tretirati kao pripadnici nelegalnih vojnih formacija na tlu BiH. Dan poslije Štabu je pristupio i pukovnik Enver Hadžihasanović, koji je bio komandir 49. brigade JNA, najsnažnije jedinice na ovim prostorima, pa je zbog toga upućen da komanduje TO slobodnog dijela ilidžanske općine. Tih dana su mediji u BiH energično izvještavali o pristupanjima važnih oficira bivše JNA u redove branilaca BiH, ali je malo ko zabilježio dolazak tada nepoznatog potpukovnika Rasima Delića u Štab TO RBiH – 13. aprila 1992. godine. Skromno je ušetao u Štab i stavio se na dužnost komandi te rekao da kreće od nule za dobrobit svoje domovine i pored činjenice da je imao visoku funkciju u Komandi sarajevskog korpusa JNA.
Prije napuštanja JNA nalazio se na Zlatištu u Isturenom komandnom mjestu na Trebeviću. Dok se nalazio na Zlatištu javno je rekao da će napustiti JNA, ako se ona “ne prestruktuira u okviru BiH”, te da neće da živi u srpskim SAO, nego u BiH. A kada je ispaljen prvi projektil na Sarajevo, njih nekoliko koji su bili na IKM, izrazili su želju da se vrate u Sarajevo i stave u odbranu grada. Ali obzirom da na položaju, kojem je bio, niko nije mogao da pobjegne, odlučio se da tu vojsku napusti časno, jer je časno i došao u nju. Delić se definitivno odlučio na napuštanje JNA kada se general Adžić nije odazvao pozivu Predsjedništva RBiH da dođe u Sarajevo. Tada je izgubio nadu da će se status JNA riješiti u okviru R BiH. Kada ga je u večernjim satima 12. aprila 1992. godine iz Štaba TO zvao Rašid Zorlak, Delić mu je rekao da ujutro napušta JNA: “Ovoj armiji dugujem pištolj, evo pištolj. Dugujem to, izvolite to. I ne želim ništa da ponesem iz armije. Nosim samo ono što znam.” Ujutro, 13. aprila, Rasim Delić i potpukovnik Mahmut Ferhatbegović su zatražili od generala Karanušića vozilo. General im je dao vozilo, jer je i sam bio svjestan situacije obzirom da je bio Hrvat. Dobili su “Ladu nivu” i vozača, koji je bio na odsluženju vojnog roka. Kada su se spustili do punkta, kojeg su tada držali policajci Stanice javne bezbjednosti Stari Grad, zaustavili su se. Kada su ih policajci pitali kuda će oni su im odgovorili da napuštaju JNA, na što su dobili odgovor “Sa srećom”. Kada je došao u Komandu JNA na Bistriku, presvukao se u civilnu uniformu i otišao kod personalca Muharema Nadžaka da i njemu saopšti da napušta JNA, te da zatraži otpusnicu. Nakon toga se ladom uputio prema Štabu TO.
Time je počeo blistavi put povučenog i mirnog generala koji će u ratnom vihoru postati prvi čovjek bosanske armije. Dana 16. aprila naređeno mu je da napusti Sarajevo i uputi se prema Visokom gdje je sa grupom podređenih trebao formirati Taktičku grupu Visoko na čijem bi se čelu nalazio. Na tom mjestu je ostao do 12. maja kada je postao dio Glavnog štaba, sa naređenjem da organizuje borbena dejstva na prostoru srednje Bosne. Načelnik štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, Sefer Halilović ga 17. oktobra 1992. godine postavlja za načelnika Odjela za organizaciju i obuku ARBiH. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa Hrvatskim vijećem odbrane 27. aprila 1993. godine postaje dio zajedničke komande ARBiH i HVO. Nakon što je 8. juna 1993. godine sprovedena reorganizacija ARBiH, Rasim Delić postaje zapovjednik Generalštaba ARBiH – čelni čovjek bosanske armije, na čijem mjestu je ostao do okončanja rata. Uspostavljanjem Vojske Federacije postavljen je za njenog komandanta sve do 21. jula 2000. godine kada je privremeno penzionisan. Za svoje zasluge odlikovan je posebnim priznanjem “Orden slobode” od strane Predsjedništva R BiH. Preminuo je u Sarajevu 16. aprila 2010. godine u 61. godini života.
