Na osnovu nekoliko crkvenih spisa imamo podatke da se u Bosni pored ćirilice, počevši od X stoljeća koristila i glagoljica. Glagoljica je izvorno slavensko pismo koje je ime dobilo od glagola “glagoljati”, što na staroslavenskom znači “govoriti”. Poslije moravske misije braće Ćirila i Metodija centar slavenske pismenosti je prenijet na Balkan, najprije u Bugarsku i Makedoniju, a potom i u Bosnu. Na našim prostorima se od XVI stoljeća upotrebljava uglavnom u crkvenim krugovima, a njezina upotreba se održala sve do XIX stoljeća. U periodu od XIV do XVI stoljeća nastalo je nekoliko glagoljskih spomenika, među kojima je najpoznatiji Misal vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Karakteristika glagoljskih slova je u rustičnosti ukrasnih slova. Njome su često pitani i bogumilski kodeksi, među kojima se izvajaju Marijinsko jevanđelje iz X stoljeća, Grškovićev odlomak i Mihanovićev iz XII stoljeća. U crkvi iz Kijevaca kod Prijedora sačuvan je i epigrafski spomenik pisan glagoljicom, natpis na jednoj ploči iz Banja Luke, te nekoliko slova na povelji Kulina bana. Ipak, jačanjem moći srednjovjekovne bosanske države primat preuzima bosančica.
Glagoljica – prethodnica Bosančice
