U februaru 1994. godine linije odbrane Prvog bataljona 101. motorizovane brigade Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine bile su poprilično mirne, a zadaci su vršeni bez većih problema. Ratni komandant Prvog bataljona 101. motorizovane brigade Šaćir Hrustemović dobija poziv da se hitno javi u Komandu brigade, gdje je zatekao komandanta Rizvu Pleha u izrazito zabrinutom stanju. Od Komande 1. korpusa je dobio naređenje da se jedan bataljon 101. motorizovane brigade mora u roku od 24 sata pod hitno izmjestiti izvan Sarajeva sa MTS-om kojim raspolaže. Razlog takve odluke je bio – veoma teško stanje na ratištu oko Maglaja gdje su vođene grčevite borbe na samim rubovima grada te oko Goražda gdje je agresor napadao duž cijele crte opsadnog prstena. Zadatak bataljona je bio da zaposjedne položaje na planini Zvijezdi iznad Vareša, koji je tek bio oslobođen, te da na taj način omogući snagama 2. i 3. korpusa ARBiH, koje su tada držale pomenute položaje, da se dislociraju i upute na ratišta na kojima su vođene najteže borbe. Komandant brigade Pleh je za tu akciju odredio Prvi bataljon 101. motorizovane brigade, na veliko iznenađenje komandanta bataljona Hrustemovića.
Povratkom u Komandu Prvog bataljona Hrustemović je naredio komandirima četa i članovima Komande da održe sastanak i isplaniraju akciju. O pripremi akcije Hrustemović svjedoči: “Pred nama je bio ogroman posao. Po svim vojnim pravilima i normama za izvršenje ovog zadatka neophodno je mnogo više vremena. Iako sam dobio čvrsta uvjerenja od Komande brigade da će biti blagovremeno upućena jedinica koja će preuzeti naše položaje na Mojmilu, to se nije desilo, što je dodatno usložilo i onako vrlo tešku situaciju. Borcima je izlazak iz Sarajeva vrlo teško pao. Nisu se oni plašili. Sve su to iskusni, prekaljeni borci. Problem je bio što odlaze svi, cijeli bataljon, ostavljaju porodice bez osnovnih životnih potrepština. Odlaze u nepoznato, a ne znaju koliko će ostati, ko će i kako braniti Mojmilo. Sve su to pitanja i dileme na koje je bilo teško naći adekvatan odgovor.”
Već sutradan je sve bilo podređeno pripremi akcije – logistički vod je pakovao intendetsku opremu, municiju i sva druga sredstva kojima je bataljon raspolagao. Odlučeno je da liječnici izvrše trijažu ljudstva i da bolesni i stariji borci budu pošteđeni odlaska u akciju. Jedan od najvećih problema pripreme akcije je bio nedostatak adekvatne odjeće i obuće, jer se radilo o zimskom dijelu godine i teškom terenu gdje su temperature bile izrazito niske. Obzirom da je jedinica koju je Komanda korpusa odredila da zamijeni Prvi bataljon na linijama Mojmila došla neposredno pred polazak u akciju, izvjestan broj boraca je na zadatak krenuo direktno iz rova. Po padu mraka gotovo svi borci Prvog bataljona 101. motorizovne brigade su se okupli na jednom mjestu. Bio je to do tada najveći skup boraca jednog bataljona 101. motorizovane brigade na jednom mjestu. Tu je izvršena smotra ljudstva, poslije čega je naređen pokret. Od samog trenutka pokreta u Komandi bataljona je vladao strah da bi srpska vojska mogla uočiti veliku koncentraciju ljudstva na jednom mjestu, što je moglo imati kobne posljedice uslijed artiljerijskog djelovanja. Komandant kolone Hrustemović se nalazio na čelu kolone a za njim je išao ostatak vojske. Relativno brzo su došli do Sarajevskog tunela, koji je u tom trenutku bio pod vodom tako da je već pri samom pokretu nastupio problem jer kolona nije imala rezervne obuće. U Hrasnici se kolona, poslije određenog čekanja, ukrcala u kamione i uputila prema Igmanu, uskim i teško prohodnim putem. Kako svjedoči Hrustemović, gotovo svakih sto metara neko od vozila bi se zaglavilo te su borci morali silaziti i gurati ga dok se ponovo ne formira kolona.
Put preko Igmana trajao je punih osam sati iako je sama dionica bila dugačka tek desetak kilometara. Kolona se stacionirala u Tarčinu gdje je čekala novo naređenje. Poslije odmora i sušenja odjeće i obuće, krenuli su prema Fojnici. Poslije dva sata vožnje nastupile su nove nevolje. Put preko Lopate je bio uzak, pun krivina, pokriven snijegom i ledom. Bio je to šumski put za izvlačenje trupaca. Kolona se kretala sporo i svaki čas se neko vozilo moralo izvlačiti i gurati. Tada komandant bataljona izdaje naređenje da kolona krene pješice prema Dusini. Poslije nekoliko sati pješačenja izmorena kolona je stigla do škole u Dusini. Preko noći organizovano je izvlačenje kamiona koji su do jutra svi bili u Dusini. Ujutro je izvršena smotra sa komandirima četa i provjera brojnog stanja. Sljedeća destinacija je bila Fojnica, koja nije bila daleko ali za koju je rečeno da je najteža dionica puta. Krećući se uskim šumskim putem, potpuno zaleđenim, koji je krivudao strmom padinom, gotovo svaki pogrešan potez vozača mogao je biti koban. Na izuzetno strmim krivinama borci su na planini Kozovgrad silazili sa kamiona i išli pješice sve do Fojnice. Poslije nekoliko sati odmora u Fojnici, već vidno iscrpljena kolona se uputila prema Bilalovcu. Relativno brzo i bez većih teškoća se došlo do Bilalovca, gdje je kolona upozorena da su linje odbrane HVO-a blizu maršrute i da bojovnici HVO-a često otvaraju vatru na vozila koja se kreću tim putem. Komandant Hrustemović je borcima naredio da budu u pripravnosti upotrijebiti oružje ukoliko na kolonu bude otvorena vatra. Ipak, do sukoba nije došlo.
Sljedeća dionica je bila Donje Moštre. Neposredno ispred sela Vrbovik vozila su počela upadati u blato iz kojeg se teško izvlačilo. I pored velikog napora boraca vozila se nisu mogla pokrenuti. Ipak, nekoliko kamiona sa duplom vučom se uspjelo izvući iz blata. Po iskrcavanju kolone u Donjem Moštru, kamioni su se vraćali u Vrbovik i prevozilo ljudstvo iz kamiona koji su ostali zaglavljeni u blatu. Prevoženje je trajalo gotovo cijelu noć i pred samu zoru svi borci iz kolone su bili u Donjem Moštru, gdje su se konačno smjestili u toplu prostoriju. Kako svjedoči komandant Hrustemović, bila je to prva noć od polaska da su zaspali. Sutradan se krenulo prema Varešu, odnosno Ponikvama, gdje je bataljon trebao biti razmješten. Po dolasku na Ponikve jedan dio jedinice je odmah upućen na položaje u rejonu planine Zvijezde, a ostatak se pokušao smjestiti u polusrušene kuće u širem rejonu Ponivki. Da bi sebi obezbijedili barem krov nad glavom, borci su pristupili popravci kuća, kako bi sebi stvorili uvjete za boravak. Logističari su u susjednim selima pronašli šerpe i lonce, te formirali kuhinju u napuštenom restoranu i uz pomoć OG “Vareš” počeli kuhati tople obroke za borce.
Bataljon je na vareškom ratištu, na planini Zvijezdi, ostao oko tri mjeseca. Uz nadljudske napore borci su uspjeli urediti linije odbrane i izgraditi objekte za smještaj ljudstva neposredno iza borbenih položaja. Organizovano je svakodnevno pripremanje hrane i dostava do prednjeg kraja na konjima; uspostavljene su žičane veze sa svim formacijskim elementima bataljona i sa pretpostavljenom komandom tako da je jedinica funkcionisala u punom kapacitetu. Po naređenju Komande brigade bataljon je izveo i nekoliko ofanzivnih dejstava prilikom čega je deset boraca ranjeno. Jedinica se u Sarajevo vraća 1. maja 1994. godine, autobusima preko Kiseljaka. Naime, u međuvremenu je potpisan Vašingtonski sporazum, čime je okončan sukob između HVO-a i ARBiH, pa je bilo moguće koristiti ovu maršrutu.
