Na ulazu u Kantonalnu bolnicu u Goraždu nalazi se spomen ploča na kojoj su ispisana imena svih zdravstvenih radnika koji su u toku odbrambeno – oslobodilačkog rata ‘92 – ‘95 poginuli radeći svoj posao u najtežim uvjetima. Pored dr. Hasana Imamovića, dr. Muhameda Pašića, Sabine Pašalić, Mehmeda Živojevića, Alije Kurtića, Satka Ćosa i Nizama Halilovića, tu je i ime jedne Beograđanke – doktorice Dušanke Vujasić, koja je nekoliko godina prije početka agresija stigla u Goražde u svojstvu stomatologa, u tadašnji Dom zdravlja Goražde, zajedno sa svojim suprugom Zvonkom iz Beograda. Iako je imala više prilika da izađe iz grada, koji se od 4. maja 1992. godine našao pod opsadom Jugoslavenske narodne armije, a zatim i Vojske Republike Srpske, Dušanka nije željela da napusti svoju dužnost i ostala je da dijeli dobro i zlo sa stanovnicima Goražda. U intervjuu je 25. jula 1992. godine izjavila “da je tu ostala zbog pacijenata i ljudi iz ovog grada”. Poginula je 27. aprila 1993. godine prilikom jednog od mnogobrojnih granatiranja goraždanske bolnice, zajedno sa kolegom dr. Hasanom Imamoviće, također stomatologom u 37. godini života dok je bila u šestom mjesecu trudnoće. Dušankin otac Drago je nakon rata planirao da joj kosti iz Goražda prebaci u Beograd ali se predomislio tvrdeći da joj kosti trebaju ostati tamo gdje je poginula i sahranjena jer je dala svoj život na najplemenitiji način.
Za četiri godine rata kroz bolnicu u Goraždu je prošlo oko 4 500 ranjenika, dok je u jeku najtežih dana po Goražde od maja do novembra 1992. godine prošlo njih 1 700. Već prvih dana napada Goražde je ostalo bez vode, struje i telefona a sa okolnih brda non stop su djelovali snajperisti i srpska artiljerija. Grad koji je do rata imao blizu 40 000 stanovnika, ubrzo je narastao na čak 90 000 zbog mase izbjeglica iz istočne Bosne koje su svoj spas našle u heroju istočne Bosne, jedinom odbranjenom gradu uz rijeku Drinu.
Zbog loše pripremljenosti još na početku opsade, doktor Emir Frašto je donio odluku da se iz bolnice, preko srpskih teritorija, ranjenici šalju sanitetom u obližnje bolničke centre tako da su brojni završili i u Srbij i Crnoj Gori. Razlog tome je bio i u nedostatku stručnih lica: goraždanska bolnica nije posjedovala ni hirurga niti aparata za izvođenje zahtjevnijih operacija. Takva praksa trajala je prva dva mjeseca rata dok se nisu stekli uvjeti da se ranjenici liječe na teritoriji koju je kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercgovine. Na takva putovanja odlazila je i Dušanka, jer je bila jako poznata doktorica. Vozač sanintetskih kola, Meho Ćano, navodi da su jedne prilike imali problema na Limskom mostu, kod Ustiprače. Došavši na most patrola ih je vratila u Sokolac, a zatim su u Sokocu Dušanku nekoliko puta ispitivali, “šta to ona traži kod Muslimana i zbog čega im pomaže?”. Također, prilikom jednog transporta ranjenika do Užica, zaustavljeni su na punktu kod Rudog. Tada je prevožen ranjenik Ahmed Adžović, nastavnik matamatike i direktor tadašnje Osnovne škole “Nikola Tesla” u Goraždu, koji je ranjen drugog dana opsade i prevezen u užičku bolnicu. Na odredište su stigli tek nakon šest zaustavljanja na punktovima. U pratnji saniteta često je bio i Predrag Dacić Pero koji se istakao spasivši život vozaču Mehi Ćani, kada su se vraćali iz Pljevlja, gdje su u bolnici ostavili jednu ranjenu ženu. I Pero je poginuo, 30. maja 1992. godine u Višegradu dok je prevozio ranjenike, kada je imao 39 godina. Pero je prije rata bio poznat kao “goraždanski mangup” koji je često upadao u manje probleme ali je bio poznat kao veoma pravedna osoba. Njegov komšija Izet navodi da su svi u Goraždu mislili da će Pero biti zločinac i brojni su govorili: “Kakav će onaj četnik biti, braćo draga”. Pero je ipak ostao uz svoje Goražde i za njega je položio svoj život. Ranjeni nastavnik Adžović je u povratku uspio da stigne do Subotice, ali dalje nije mogao zbog nedostatka dokumenata. Navodi da je tada vidio na televiziji nekoliko hiljada izbjeglica iz Kozluka, koji su vraćeni sa graničnog prijelaza u Subotici na Palićko jezero gdje su čekali da im se izdaju dokumenti jer su Mađari pristali da ih puste da uđu i nastave put u treće zemlje. Adžović je iskoristio priliku da se umiješa među njih, uzme pasoš i izađe iz Srbije. Od svojih poznanika iz Sombora, Mlađe i Gordane Vlaisaljević je pozajmio nešto novca, pa je nakon pet sedmica i sedam dana, preko Mađarske i Hrvatske i na kraju preko Grepka uspio da se vratio u Goražde. Ne postoje tačni podaci o tome koliko je ranjenika odvezeno iz Goražda u toku rata, ali se prema dokumentaciji 31. Drinske brigade ARBiH, navodi da je njih preko trideset odvezeno a da ih je svega troje preživjelo.
IZVOR: Projekat “Living Together”; List “Monitor” 22. avgust 2014.
