Prvobitno stanište Gota bilo je na području Skandinavije (južna Švedska), odakle su zajedno sa ostalim germanskim plemenima krenuli prema istoku i zapadu Evrope. Grupa koja je krenula prema jugoistoku Evrope se u putu podijelila na dvije grupe – Vizigote (zapadni Goti) i Ostrogote (istočni Goti), te se u vrijeme vladavine rimskog cara Gordijana III (238 – 244), prvi put sukobila sa Rimljanima na prostoru Balkana. Sukobi su trajali sve do 271. godine kada im je car Aurelijan ustupio provinciju Dakiju (današnja Rumunija) te ih na taj način smirio. Na prostor Ilirika, tj. današnje BiH, su prvi put provalili 254. godine kada su opljačkali dardanske i domavijske rudnike. Kada su Huni u drugoj polovini IV stoljeća prodrli u Evropu, Goti su, pod njihovim pritiskom, tražili spas unutar granica Rimskog carstva. Nakon što su porazili Rimljane, prva na udaru se našla dolina rijeke Drine, zatim prostor zapadnog Ilirika i područje oko Save.
Nažalost, danas imamo tek šture podatke o Vizigotskim upraviteljima na prostoru rimske provincije Dalmacije u periodu od 361. do 408. godine. Nakon neuspjelog napada na Italiju 401. godine Vizigoti su se našli na prostoru Dalmacije. Nakon što su osvojili Rim 402. godine Vitigoti su se nastanili u “barbarskoj zemlji pored Dalmacije i Panonije”. Kada je u pitanju istočni prostor provincije Dalmacije, prva njihova staništa su bila prostor Foče, Goražda, Višegrada, Užica, Ljubovije i Čajniča. Prema raspoloživim podacima na prostor istočne Bosne i zapadne Srbije su došli sa prostora Prevelitane u Epiru, gdje su ranije bili njihovi posjedi. Kada su Huni 454. godine doživjeli poraz od Germana, povukli su se prema donjem Dunavu i Crnom moru. Nakon toga uslijedili su novi sukobi Germana, posebno Gota, sa Rimljanima, a oni su zahvatili i prostor današnje Bosne i Hercegovine. Provincija Dalmacija, a samim time i prostor današnje BiH, je sve do druge polovine III stoljeća uživala blagostanje, ali krajem IV stoljeća i skoro cijelo V stoljeće blagostanje i stabilnost Dalmacije se gubi u vrtlogu zbivanja. Opustošeni gradovi i njihova privreda negativno su se reflektovali na društvo i društvene odnose, standard i kvalitet života je opao, a samim time i graditeljstvo. Do ovakvog stanja došlo je usljed stalnih barbarskih napada. Rimljani su ovakvo stanje nastojali popraviti razvojem poljoprivrede koja će postati prioritet rimskog stanovništva na našim prostorima.
Poslije odlaska Ostrogota iz Panonije, rimske vlasti su se suočile sa novim neprijateljem, Gepidima koji su se nastanili na području Sirmijuma. Nove nedaće po Rimljane su nastupile kada je 481. godine Savskom Panonijom i Dalmacijom ovladao germanski kralj Odoakar. Sve do tada Dalmacija se nalazila pod vlašću zapadnorimskog cara Julija Nepota. Zbog velike unutrašnje krize, vladar Istočnog rimskog carstva Zenon, je bio primoran da Odoakara prizna legitimnim vladarom. Za tu ulogu je dobio titulu patricija. Na osnovu podataka možemo zaključiti da je vladavina Odoakara donijela konačni, doduše relativan, mir na naše prostore. Ipak, car Zenon je nastojao čim prije srušiti vlast Odoakara. Pozvao je Ostrogote, koji su bili nastanjeni u Tesaliji, tražeći od njih da zbace sa vlasti Odoakara a zauzvrat im je obećao da mogu formirati svoje kraljevstvo koje će biti pod nadležnosti Istočnog carstva. U avgustu 488. godine krenuli su zajedno sa Rimljanima prema Italiji. Na tom putu su prešli savsko – dravsko – dunavsko međuriječje. Uz pomoć vizigotskog odreda iz Tuluza, Odoakar je ubijen u Raveni 493. godine, nakon čega je Teodorih uspostavio vlast nad Italijom, Dalmacijom, te dijelovima Panonije i Norika. Upravo tada na prostoru današnje BiH je nastupio period potpunog mira i blagostanja, koji je trajao oko četiri decenije.
Tokom cijelog perioda provincijom Dalmacijom su vladali Ostrogoti. Ostrogotska vlast u Dalmaciji, a u sklopu nje i vlast nad današnjom BiH, donijela je značajne promjene u svim segmentima društva. Posebno su se razvila područja Sarajevskog polja i doline rijeke Neretve. Ostrogoti su se naselili i na drugim područjima: Han Potocima kod Mostara, Gornjim Pećinama kod Travnika, Mihaljevićima kod Sarajeva, Rakovčanima kod Prijedora i dr. Gotski zakoni, običaji i vjera, bili su svakako novina koja je zasigurno utjecala na dobre odnose između Gota i zatečenog stanovništva. Ipak, koliko god da su i jedni i drugi željeli mir, stabilnost i prosperitet, udaljavale su ih vjerske rzlike. Još od Nikejskog sabora 325. godine vodile su se žestoke borbe između pravovjernih kršćana i arijanaca, po pitanju dokazivanja Isusovog bitka. Arijansko učenje imalo je odjeka i u Iliriku, pa je već početkom VI stoljeća imalo veliki broj pristalica. Zatečeno stanovništvo je govorilo latinskim jezikom i pisalo latinskim pismom, dok su Goti imali svoj jezik i gotsko pismo. Sudilo se po dvostrukim zakonima. Naime, gotski namjesnik presuđivao je u gotskim sporovima po njihovim zakonima, dok su u rimskim sporovima pomagali rimski princepsi. Civilnim poslovima su se bavili rimski upravnici, dok su finansije bile pod nadzorom Gota. Ipak, dvostruki porezi i dodjeljivanje 1/3 obradivog zemljišta gotskim vojnicima, koje je išlo na teren domaćeg stanovništva, izazvalo je bijes i mržnju. Pored zemlje domaće stanovništvo je Gotima moralo ustupati i robove, kolone i stoku. Daleko veća netrepeljivost je nastupila kada su se u zaleđu Dalmacije, gdje su Goti bili većina, počele podizati vjerske građevine. Goti su gradili nove crkve onde gdje je postojala potreba, a one koje su bile ranije izgrađene, ukoliko su mogli, su preuzimali. Ostrogoti su svoje vjersko ubjeđenje iskazivali kroz izgradnju brojnih bazilika na području današnje BiH, koje danas predstavljaju jedan od posebnih kulturnih motiva BiH. Ipak, i pored izgradnje velikog broja objekata, Ostrogoti su bili veoma tolerantni u vjerskom pogledu prema domaćem stanovništvu, ali bez obzira na to nisu bili dobro prihvaćeni zbog nametnutih poreza. Za bosanskohercegovačke bazilike karakteristična je pojava motiva na kamenu koji su nastali kao posljedica zajedničkog života. Ova karakteristika bazilika na našim prostorima, kojih nema drugdje, toliko je specifična da se one nazivaju “bazilike bosanskog tipa”. Od Gota su ostali i nalazi novca, pronađeni na prostoru Bihaća, Posavine, Duvna, Bosanskog Petrovca, Ljubuškog i dr. Oni nam svjedoče da je period gotske vladavine protekao u privrednom blagostanju. Najveće zasluge pripadaju ostrogotskom kralju Teodorihu Velikom (474 – 526), koji je oživio nekadašnje rimske rudnike na našim prostorima. O Teodorihovim uspjesima svjedoči nam i rimski pisac Kasidor Senator koji bilježi da je Teodorih uputio prokuratora Simeona (509 – 510) da otvori rudnike i pokrene proizvodnju željeza u rudnicima na području rijeke Sane i Japre. Uporedo sa tim u vrijeme Gota oživjela je i pomorska i riječna trgovina, čemu svjedoče i brojni nalazi novca pronađeni u Hercegovini. Oživljavanje privredne djelatnosti u vrijeme Ostrogota, rezultiralo je i obnovom nekadašnjih magistralnih cesta u unutrašnjosti današnje BiH. Na osnovu nalaza novca cara Valensa (364 – 375) možemo zaključiti da je prostor srednje Bosne bio pošteđen od gotskih prodora i pljački. Vjerovatno im je ovo područje bilo daleko od njihove zemljišne maršute. Poslije smrti Teodoriha 526. godine Ostrogotska kraljevina je postala meta Istočnog rimskog carstva, tako da je 535. godine došlo do sukoba između Gota i Bizanta. Rat se okončao 537. godine očitim porazom Gota iz razloga što su se oni povukli prema Italiji, ali ne svi. Oni koji su se zadržali bizantski vojskovođa Konstancije je uspio privući na svoju stranu.