Dana 5. jula 1991. godine Evropska zajednica (današnja Evropska unija) uvodi embargo na uvoz naoružanja Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Već nakon dvije sedmice EZ je poslala svoj tim posmatrača u Sloveniju gdje je buknuo rat. Svi su vjerovali u ispravne napore EZ, tako da su i Sjedinjene Američke Države uvele embargo na uvoz naoružanja SFRJ.

Od maja 1994. godine dolazi do sve napetijih odnosa između predsjednika Klintona i američkog Kongresa zbog politike prema RBiH. Senat SAD je 12. maja 1994. godine glasao za ukidanje embarga na uvoz naoružanja Vladi RBiH i zahtijevao da predsjednik prekine OUN-ov embargo na snabdijevanje oružjem ARBiH, čak i ukoliko bi to značilo da jedino SAD to urade.

Od tog momenta kreće grčevita borba unutar američkog Kongresa i Senata za ukidanje embarga ARBiH. Pored Klintona najveći zagovornik ukidanja embarga bio je tadašnji demokratski senator Džo Bajden.

Godine 1994. Bajden je održao veoma zanimljiv i emotivan govor o Bosni i Hercegovini u američkom Kongresu, kojim je nastojao kod američih političara probuditi potrebu za podršku u ukidanju nečasnog embarga:

“Bosanci znaju gdje hoće da budu. Oni hoće da budu slobodni. Oni će se boriti za sebe! Sve što su ikada tražili jeste: ‘Podignite embargo!’ Premijer Haris Silajdžić je došao nakon moje prve posjete Bosni, upitao sam ga u mom uredu sa dvanaest mojih kolega, svi dobri muškarci i žene su došli, Demokrate i Republikanci, jer se tada pričalo, znate, ako podignete embargo samo ćete pogoršati stanje tim jadnim ljudima, više ljudi će biti ubijeno! Jedan od mojih kolega, veoma važan za vanjsku politiku okupio je moje republikanske i demokratske kolege za moj konferencijski stol i kazali su istu tu stvar Silajdžiću.

A Silajdžić je rekao nešto što neću zaboraviti sve dok sam živ. Pogledao je u ovog senatora i rekao: ‘Senatore, ako ništa, učinite mi čast i privilegiju da izaberem kako da umrem. Senatore, nemojte mi slati hranu da gojite mene i moju porodicu zimi, samo da biste bili sigurni da ću biti ubijen punog stomaka. Dajte mi oružje! Dozvolite mi da se odbranim i imajte dobre milosti da dozvolite meni da izaberem kako da umrem!’ I želim da dodam, ja ne tražim od vas da pošaljete ijednog američkog vojnika, ne tražim od vas da pošaljete ijednog Amerikanca, samo tražim od vas da podignete ovaj nemoralni embargo.

I to je ono što je trebalo učiniti! Jer jedino onda… A kao student historije Balkana mislim da sam pročitao kao svi ovdje, barem sam pokušao dati sve od sebe, išao sam tamo dva puta, razgovarao sam sa svima kako razgovaram… Dva posljednja Balkanska rata su tek okončana onda kada su sve strane zaključile da ne mogu postignuti ništa više na terenu nego što mogu postignuti za mirovnim stolom. Ako smo mislili da imamo moralni i nacionalni interes u povratu Emira Kuvajta na tron, vraćanju na prijesto Emira Kuvajta!? Bog mu dušu blagoslovio! Poslali smo 500 hiljada vojnika! Recite mi zašto nemamo moralnog interesa u zaustavljanju onog što je međunarodna agresija od strane Srbije koja je prešla rijeku Drinu u zemlju priznatu od UN-a i učestvuje i raspiruje genocid…”