Sultanovom poveljom “Hati Humajun” donesenom 1856. godine dodatno je olakšan položaj kršćanskih podanika u Osmanskom carstvu. Međutim, kako odredbe nisu dosljedno provođene, došlo je do protesta i buna na području Donje Hercegovine, što je natjeralo osmansku Portu da stupi u kontakt sa crnogorskom vladom. Na sastanku održanom 1857. godine u Mostaru Crna Gora je zatražila da joj se ustupi pogranični pojas, nakon čega su pregovori obustavljeni. Da bi zaštitile granicu ejaleta, vlasti pojačavaju odbrambeni kordon, što je zaoštrilo prilike. Neispunjeni agrarni zahtjev Hercegovaca i povećanje osmanske pogranične posade dovelo je do ustanka koji je započeo pobunom muslimana i odreda Luke Vukalovića 11. decembra 1857. godine kod Orahovice – 12 kilometara od Trebinja. Ustanici su porazili osmansku vojsku nakon čega se ustanak proširio širom Crne Gore, ali i Hercegovine gdje dolazi do ustanka kršćana. Kako se situacija nije smirila, došlo je do miješanja evropskih sila, što je Portu natjeralo da u isto vrijeme kazni i Crnu Goru zbog pomaganja ustaničkih četa. Do odlučne bitke je došlo 28. aprila 1858. godine na Grahovu polju, gdje su se sukobile bosanske čete i crnogorske pod vodstvom vojvode Mirka, brata crnogorskog kneza Danila. U bici koja je trajala do 1. maja bosanske trupe su poražene, poslije čega su obustavljene ratne operacije. Uspostavljena je posebna Konzularna komisija od stranih sila koja je u aprilu 1860. godine odlučila da mjesto Grahovo, koje je pripadalo Bosanskom ejaletu, sada pripadne Crnoj Gori, dok su mjesta Banjani, Drobnjaci, Vasojevići i Kuči podijeljeni između dvije strane.