Nakon što je Hrvatska vojska u sklopu operacije “Bljesak”, u maju 1995. godine oslobodila zapadnu Slavoniju i nanijela težak poraz Srpskoj vojsci krajine (SVK), dotadašnji zapovjednik SVK, general Milan Čeleketić, podnosi ostavku, a na njegovo mjesto imenovan je general Mile Mrkšić. Uvidjevši da je doveden u pitanje sam opstanak Republike Srpske krajine, Mrkšić u saradnji sa Republikom Srpskom i Narodnom odbranom Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (NO APZB) planira akciju zajedničkog osvajanja Cazinske krajine i razbijanje 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Operacija je pripremljena pod nazivom “Mač 95” za SVK, dok je na svom dijelu ratišta Vojska Republike Srpske operaciju nazvala “Štit 95”. Posebno je ozbiljno operaciju shvatio general Mrkšić, koji je smatrao da bi uspješnim izvođenjem mogla opstati pobunjena oblast Srba u Hrvatskoj. U zadatak nije samo stavio eliminaciju 5. korpusa ARBiH, koji je branio taj teritorij, nego i nanošenje civilnih gubitaka opsjednutog Cazinskog kraja, kako je u izvještaju operacije naveo “upotrebom bioloških sredstava, metodom trovanja artikala široke potrošnje (brašna, šećera, ulja, detrdženata za pranje suđa) i ilegalnom trgovinom sa 5. korpusom čime bi bilo izazvano masovno trovanje i oboljenje boraca i njihovo izbacivanje iz stroja”. Cilj je dakle bio da se izazove epidemija stomačnog oboljenja među vojnicima i stanovništvom. Za glavne organizatore operacije odabrani su pukovnik SVK Rado Rašeta i pukovnik Mihajlo Knežević, dok je provedba same povjerena pukovniku Nikoli Zimonji i potpukovniku Milanu Krkoviću. Smatralo se da će samu ideju operacije biti veoma lahko ostvariti iz razloga što je još od 1992. godine postojala jaka veza krijumčarenja robe između RSK i vlasti u Cazinskoj krajini, sve zbog same činjenice da je Cazinskoj krajini, koja je bila pod opsadom, bio neophodan svaki vid životnih namirnica i municije, zbog opstanka stanovništva na tom kraju. U prilog je išla i do tada neviđena glad koja je od proljeća 1995. godine zavladala u ovom kraju. S toga je Obaveštajno – bezbednosni centar u Topuskom, odakle se planirala operacija, smatrao da je neophodno iskoristiti ovakvo stanje i ubaciti otrovane proizvode u Cazinsku krajinu. Kao osoba koja je trebala ubaciti otrovane proizvode odabran je Nenad Nišević iz Gline, vlasnik više skladišta razne robe na Banovini i Kordunu, poznati krijumčar još iz perioda socijalističke Jugoslavije, a koji je zbog toga u više navrata bio zatvaran. Tvar potrebna za trovanje namirnica uvezena je iz RS-a. U dokumentaciji se ne navodi njezin naziv ali stoji da je “bila u obliku praška” te se nabrajaju posljedice upotrebe – u većim količinama može izazvati smrt, a u manjim izaziva stomačne bolesti, proljev, glavobolju i grčeve u stomaku. Na osnovu simptoma može se predpostaviti da se radi o tzv. rikecijskim bojnim otrovima koji se prenose hranom i vodom. Prije same upotrebe otrov je isproban na zarobljenom pripadniku Hrvatske vojske Goranu Marjanoviću, koji je imao stomačne bolove šest dana.

Nakon obavljene pripreme prvi konvoj sa otrovanim namirnicama se uputio 25. maja 1995. godine iz Gline prema Ličkom Petrovom selu, odakle je trebao biti prebačen u Bihać. Predaja šlepera je trebala biti na graničnom mjestu Japanska krivina. Konvoj je ispraćen pod nadzorom 37. brigade SVK i civilne policije. Nišević je za konvoj dobio 607 000 njemačkih maraka i nešto austrijskih šilinga. Sa Komandom 5. korpusa ugovorio i isporuku novog konvoja, kojeg su trebala činiti 4 šlepera, i koji je trebao biti natovaren zatrovanim brašnom. Da otruju konvoj određen je i jedan od komandanata 15. korpusa SVK potpukovnik Petar Borić. Ipak tada je izbila manja pobuna u 15. korpusu, jer su se pripadnici 13. samostalne čete “garava” iz sastava 15. korpusa SVK pobunili i optužili Komandu korpusa da se ona bogati švercom dok oni ginu u borbama protiv 5. korpusa ARBiH. Zaprijetili su da će, ukoliko se ne obustave takve radnje, napasti Komandu 15. korpusa SVK. Kako bi se smirile strasti Glavni štab SVK potpukovnika Petra Borića, za koga su se najviše vezale kritike, prebacuje u 11. korpus SVK. Na udaru glasina je bio i sam komandant korpusa pukovnik Ševo, a preko njega i najviši vrh SVK. To je značilo da iza svega stoji vojni vrh SVK, što nije odgovaralo planeru operacije Mrkšiću jer se time narušavao kredibilitet SVK baš u vrijeme priprema same operacije “Mač 95”.

I stanje na samoj borbenoj liniji poticale su da se operacija “Mač 95” nastavi. U junu 1995. godine snage 15. korpusa SVK potisnule su sa planine Plješevice snage 101. pukovnije HVO, koja se borila zajedno sa 5. korpusom, dok je Bihać konstantno napadan artiljerijom što je dodatno povećalo stres stanovnika Cazinske krajine. Na kladuškom dijelu ratišta NO APZB i SVK su zauzele mjesto Vrnograč sa okolnim selima. Nakon toga udružene autonomaško – srpske snage su nastavile napredovanje prema Bužimu. Moral 5. korpusa ARBiH je dodatno narušen i sve slabijom isporukom hrane i lijekova. Tokom juna i prve polovine jula 1995. godine komandiri jedinica SVK su izvještavali da je stanje u zoni odgovornosti 5. korpusa ARBIH haotično i da treba što prije napasti. Nakon višemjesečnih priprema združena operacija VRS i SVK, otpočela je 19. jula 1995. godine. Još ranije, 12. jula, Mrkšić je ubacio novi konvoj sa otrovanom hranom u Cazinsku krajinu. Konvoj, kojeg je ovaj put činilo 5 šlepera, prešao je granicu na Japanskoj krivini te je u večernjim satima doputovao do Ličkog Petrovog sela. Međutim, krijumčar Nišević tu veče nije uspio stupiti u vezu sa 5. korpusom ARBiH. Nišević je tvrdio da je neko iz Beograda omeo operaciju. Zbog toga je ulazak konvoja odgođen za sutradan. Bišćani su za otrovanu hranu dali 2 237 000 njemačkih maraka, dok je sama vrijednost robe bila oko 50 000 njemačkih maraka. U međuvremenu je otpočela operacija “Mač 95” pa je obustavljena daljnja isporuka konvoja. Poznato je da je tada dogovorena nova, i treća, isporuka otrovane hrane, do koje, zbog izvedbe operacije, nije došlo.

Kakve je posljedice za Cazinsku krajinu imala ova “biološko – hemijska operacija”, saznajemo iz memoara Bišćanina Nihada Hasanovića, iz kojih je vidljiv jedan slučaj trovanja vojnika 5. korpusa u ljeto 1995. godine: “(…) stigavši u grad (Bihać) sreo sam dvojicu poznanika u parku. Jedan od njih se kasnije raznio bombom. Zafrkavali su me da sam maneken zbog nove uniforme kojom me nagradila logistika (…) Kad sam došao kući, stara se rasplakala, nije me dugo vidila, drago joj što sam živ, što nisam u dijelovima (…) Večerao sam varivo od leće. Iznenada, punih usta, otrčim do klozeta. Pozlilo mi, povraćao sam u šolju i usporedo srao proljev na pločice (…)”. Također, prema izvještaju Ministarstva zdravstva Unsko – sanskog kantona iz 2006. godine, navedeno je da je povećan broj oboljelih od bolesti probavnog sistema, prije svega raka debelog crijeva. Tadašnji ministar zdravstva USK, Mustafa Avdagić je naveo da je veoma realna pretpostavka da je uzrok tome konzumiranje otrovane hrane.