Mostarski portal Dnevnik.ba savjetuje čelnika HDZ-a Dragana Čovića da se o amandmanima na izborni zakon nikada ne smije raspravljati dok se ne usvoji princip da su konstitutivni narodi ujedno i izborne jedinice za narod i skupštine Predsjedništva BiH.
Mostarski portal piše da su promjene izbornog zakona pitanje za BiH više od 20 godina, i potpuno je jasno da će postupak promjene Izbornog zakona biti bolan, uz obilje govora mržnje u medijima i društvenim mrežama i s potpuno dvosmislenim rezultatom.
Portal također tvrdi kako sve “bošnjačke stranke” jednoglasno žele oduzeti hrvatskom narodu pravo na izbor političkih predstavnika, “a potom ih u cijelosti odstraniti iz političkog života BiH”!
-Iako su takve težnje bošnjačke politike u izravnom sukobu s ustavnim odredbama kao i Daytonskim mirovnim sporazumom, ona od njih neće odustati. Upravo suprotno, učinit će sve što je u njenoj moći da se nikakve promjene u izbornom zakonodavstvu ne dogode, a ako se već moraju dogoditi, onda će bošnjačka politika nastojati da se fenomen Komšić ozakoni, odnosno da se legalizira da jedan narod drugom nameće političke predstavnike.
To je temeljno načelo oko kojeg Dragan Čović kao predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH i HDZ-a BiH, odnosno kao pregovarač za hrvatski narod Dragan Čović nikada ne bi trebao raspravljati.
Do sada su svi napori za promjenu Izbornog zakona propali, jer između bošnjačke i hrvatske strane nije postignut dogovor o osnovnim načelima promjene Izbornog zakona.
Bošnjačka politika temeljila se na činjenici da je ustavna arhitektura države BiH u potpunosti promijenjena ili je legaliziran fenomen Komšić. Kao rezultat toga, Bošnjaci će zauvijek nametati političke predstavnike Hrvatima, čime će poništiti ustavnu arhitekturu BiH ili će Hrvate lišiti mehanizama pomoću kojih mogu ostvariti svoj status osnivača, odnosno promijeniti ustavnu strukturu zemlje. U ovom je slučaju nebitno da Hrvati sami biraju svoje političke predstavnike jer sigurno neće moći bitno utjecati na političke procese u zemlji.
Sad vidimo kako se stav oblikovao u općoj bosanskoj politici i javnom mnijenju, kako hrvatski narod može odlučiti slobodno birati svoje političke predstavnike, ali to bi trebalo smanjiti snagu narodnih kuća na ikebanu u bh. Politici i služi samo za ukrašavanje.
Dakle, to što bosanska politika ne razumije što znači “baviti se” fenomenom Komšića ne znači da ga vrlo dobro poznaje i koristi, a istovremeno vješto prikriva svoje istinske namjere u javnom mnijenju.
Dakle, dok je apartheid upravo uskraćivanje prava ljudi da biraju svoje političke predstavnike, zlonamjerne priče poput “apartheida” šire se u javnosti kako bi se osiguralo da svaka konstitutivna javnost može bez ikakvih zapreka birati vlastite političke predstavnike.
U međuvremenu, stav Hrvatske temelji se na postojećim odredbama Ustava BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma, koji kažu da je BiH država tri konstitutivna naroda. To znači da su upravo konstitutivni narodi izborne jedinice u kojima se hrvatski, srpski i bošnjački politički predstavnici biraju u tijela vlasti usmjerena na političko predstavljanje konstitutivnih naroda. To su domovi ljudi na razini FBiH i BiH, te Predsjedništva BiH, a to je jasno identificirano odlukom Ustavnog suda BiH u slučaju “Ljubić”. Ova odluka je nepobitno dokazala da su narodi osnivači tvorci države Bosne i Hercegovine i da nisu imali zemlju. Uz to, odluka je jasno stavila do znanja da bi odabrani narodi osnivači trebali živjeti u domovima ljudi.
Bosanska politika godinama odbija priznati ovo činjenično stanje, nadajući se da će doći trenutak kada će Hrvati iz političkog života moći okončati manipulirajući izbornim procesom. Točno smo vidjeli kako su to planirali učiniti nekoliko puta tijekom zadnjih 20 godina. Sjetimo se Saveza za promjene i vlade platforme FBiH, koja je s vlasti potpuno odustala od političkih opcija kojima dominira hrvatski narod.
Naravno, krunski dokaz hrvatske nejednakosti je trostruki izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bosanskim glasovima, a prije toga Jozo Križanović na prijelazu milenija. ista uloga.
Iz tog razloga, bosanska politika i dalje prikriva priču o Izbornom zakonu ističući osnovno načelo promjene zakona, odnosno model rješavanja ovog problema bez prihvaćanja ustavnog načela.
Tako uspijevaju izjednačiti javno protuustavne, protudejtonske, a samim tim i potpuno nelegitimne prijedloge za zamjenu Izbornog zakona onima koji su u potpunosti u skladu s Ustavom BiH i Daytonskim mirovnim sporazumom. Zatim s ovog mjesta traže “kompromisno” rješenje. Stoga traže “kompromis” između onoga što je već hrvatsko prema još uvijek važećem Ustavu BiH, a ja nemam pravnu ili ustavnu osnovu. Dakle, izmjene i dopune Izbornog zakona, provedba odluka Ustavnog suda, a u međuvremenu Hrvate pokušavaju predstaviti kao “odbijanje kompromisa”.
Nažalost, često se događalo da su hrvatski politički predstavnici naivno bili uključeni u takve rasprave.
Dragan Čović zato treba paziti da ne padne u zamku koja mu je pripremljena.
O modelima izmjena koji se unose u Izborni zakon nikada se ne smije raspravljati dok se ne utvrde principi na kojima se temelje promjene. Osnovno načelo trebalo bi biti da konstitutivni narodi također budu domovi naroda i izborne jedinice za članove Predsjedništva BiH.
Postoji niz rješenja / modela u kojima se ovaj princip može učiniti funkcionalnim.
Ali sada je jasno da bošnjačka politika to ne prihvaća i dat će sve od sebe da dalje skriva događaje i da izbore 2022. godine ispuni važeći Izborni zakon ispunjen rupama protiv hrvatskog naroda utemeljitelja.
Međutim, to treba objaviti i razjasniti tko i kako nacija želi postati građanima drugog reda.
U raspravama o izmjenama i dopunama Izbornog zakona, Izetbegović će govoriti o svemu, osim o jednom osnivanju ljudi koji ne biraju političke predstavnike za drugog. Na Čoviću je da ga prisili da se suprotstavi zlonamjernim elementima bošnjačke politike koji žele politički onesposobiti Hrvate i opustošili BiH. Baš kao što je srpska politika pod Miloševićem dovela do uništenja Jugoslavije, zaključuje autor mostarskog portala.
