Proširenje Bosne na područja današnje Hercegovine, i srednjodalmatinskih gradova, tokom XIV stoljeća, pogodovalo je intenzivnijoj proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i njihovom plasmanu na okolna tržišta. U to je vrijeme Hercegovina sve do XVI stoljeća raspolagala sa velikim šumskim bogatstvom i nije bila kršno područje.
Tu se stvorila i baza za razvoj stočarstva, koje je predstavljalo važnu privrednu granu. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast hercegovačka šuma počinje intenzivno da se siječe, tako da je Hercegovina tek od XVI stoljeća postala kršno područje. To su posebno iskoristili Vlasi koji su živjeli u Dubrovačkom zaleđu a koji su uz dopuštenje Porte naselili prostor današnje Hercegovine te znatno pridonijeli razvoju stočarstva na području ove regije.
