Jusuf Prazina, zvani Juka, rođen je 7. septembra 1962. godine u Sarajevu. Prije rata bavio se prvo sitnim a kasnije i većim kriminalom. Do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu pet puta je boravio u zatvoru. Uz sebe je sakupio veliki broj odanih ljudi koji su ga pratili u stopu. Početkom rata ispred Druge gimnazije u Sarajevu okupio je blizu 3 000 ljudi i tada izrekao poznatu rečenicu: “Vi ćete (od)braniti Sarajevo”. Iako je u početku rata svoju dužnost vršio časno, a po svjedočenjima brojnih niti se kriminalom nije bavio, uskoro se okreće protiv Armije BiH sukobljavajući se sa njom te čineći brojna zlodjela nad Srbima.
Prije rata kafić “Borsalino” je bio jedna od poznatijih na Alipašinom Polju. U prvim mjesecima rata on je postao zatvor u čijem podrumu su zatvarani i premlaćivani sarajevski Srbi. O zatvaranjima i mučenju u “Borsalinu”, koji je bio pod upravom Jukinih momaka, znalo se u ratnom Sarajevu još od prvih mjeseci rata, no obzirom na haos koji je tada vladao u glavnom gradu nije bilo vremena da se vlasti time ozbiljnije pozabave. Štaviše, vojnici koje je okupio Juka imali su ključnu ulogu u odbrani Sarajeva, u prvim mjesecima rata. Većina njih je učestvovala u presudnim bitkama za Mojmilo, Dobrinju, Nedžariće, Stup, Otes itd. No među njima su postojali i ljudi, poput komandanta, iz kojih je rat izvukao sve najgore i koji su dopuštali zlostavljanje. Ipak, i pored velikog broja onih koji su zatočeni bez ikakvih dokaza, kod brojnih su pronađeni dokumenti o saradnji sa agresorskom stranom, oružje i municija.
Nakon što je u proljeće 1993. godine uspostavljen relativan red i hijerarhija, vojne i političke vlasti su krenule u obračun sa kriminalnim elementima u ARBiH, koji su bili osumnjičeni za premlaćivanja i ubistva Srba. Prema svjedočenju bivšeg pripadnika MUP-a RBiH Koste Kosovića, početkom 1992. godine je bio u bolnici da bi se u svoj stan na Alipašinom vratio krajem maja 1992. godine. Nekoliko sedmica poslije, sazvan je sastanak kućnog savjeta u ulazu zgrade. Kada je došao, kako je kazao, u stubištu je zatekao samo komšije Srbe “Pitao sam zašto smo tu i gdje su ostali, kazano mi je da im ne treba niko drugi. Rečeno nam je da u stanovima ne smijemo imati ništa na ćirilici, nikakve slike srpskih slikara i slično. Odmah nakon sastanka pokupili su nas muškarce i odvedeni smo u zatvor. Nije to bio pravi zatvor, bio je to podrum zgrade. Bili su užasni uslovi. Razmješteni smo po podrumu i tu smo proveli noć. Ljude su dovodili i izvodili iz podruma. Bilo nas je puno i tada je počela tortura. Počeli su nas tući, psovati nam, vrijeđati nas. Bili su tu neki vojnici i policajci. Mene su pretukli i nisam mogao stajati na nogama, pao sam na betonski pod”. U februaru 1994. godine pozvan je da da iskaz Vojnom sudu, koji je tada bio smješten u nekadašnjoj Kasarni “Viktor Bubanj”. “Na sud su izveli Džananovića i ostale koji su činili zločine. Kada sam izašao pred suca, on je pročitao moje ime i pitao me je znam li te ljude. Kazao sam istinu, kazao sam mu ko su ta trojica. Pitao me je šta imam reći o njima. Umalo se nisam onesvijestio, ali sam nekako uspio reći da sam bio 31 dan u zatvoru i da su me dvojica od njih tukli svakog dana. I ne samo mene, nego svakog od nas koji smo bili tu zatvoreni. Za trećeg sam rekao da ne znam da li je tukao ljude i da ne želim nikoga optuživati bez dokaza.”
Kosović je 28. maja 1994. godine napustio Sarajevo a već sutradan je dao iskaz obavještajcima Sarajevsko – romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske. U jednom od dokumenata stoji: “Stan svjedoka, koji se nalazi u Ul. Bratstva i jedinstva u Sarajevu, pretresen je pet – šest puta, kao i stanovi drugih Srba u toj zgradi, dok stanovi Hrvata i muslimana nisu bili pretresani. Muslimanska policija je 21. jula uhapsila svjedoka i njegovog sina starog 27 godina, pa su ih odveli u prostorije SUP-a Novo Sarajevo, gde ih je saslušao sin Zdenka Skoka. Teretili su ga da je navodio srpsku artiljeriju da granatira Sarajevo. Nazivali su ga četnikom i psovali mu majku četničku, što je trajalo dva – tri sata, pri čemu su ga i tukli. Poslije saslušanja su ih odveli u štab Juke Prazine, u ulici Hasana Brkića, pa kada je stražar Prazinu pitao šta da radi sa svjedokom i njegovim sinom, ovaj mu je rekao: ‘Vodite ih na strijeljanje’. Međutim, odveli su ih u zatvor Prazine koji se nalazi u kafiću “Barselino”. Uveli su ih u prostoriju u kojoj su se nalazila trojica ljudi koji su odmah počeli da ih udaraju palicama, pa je svjedok pao na pod, a iz susjedne prostorije je čuo jauke svoga sina koga su takođe tukli. Ta tuča je trajala oko dva sata, pa su svjedoku dali papir i tražili da napiše da je navodio srpsku artiljeriju da bombarduju Sarajevo. Pošto je svjedok bio toliko isprebijan da nije mogao da piše, jedan od prisutnih policajaca je nešto pisao. Poslije toga je svjedok sa sinom smješten u jednu prostoriju u podrumu u kojoj je bilo pedesetak ljudi koji su svi bili isprebijani. Svakodnevno su ih izvodili i tukli, pa su mu tako polomili tri rebra i nanijeli i druge povrede. Poslije deset dana, Prazina je naredio svima iz podruma da izađu, pa ih je postrojio ispred zgrade. Tada se obratio svjedoku riječima: ‘Šta ću sa tobom i tvojim sinom? Hoćete li sa Srbima u brda ili ćete da vas pustim kući?’ Svjedok je molio da ih pusti kući, što je Prazina i učinio.”
Nakon što su Juka i njegov zamjenik Samir Kahvedžić napustili Sarajevo i nakon boravka na Igmanu prebjegli na stranu HVO-a u Mostar, prestala su zlostavljanja u “Borsalinu”. Međutim, Juka je ono što je radio sarajevskim Srbima nastavio činiti mostarskim Bošnjacima. Kada je HVO napao snage ARBiH u Mostaru 9. maja 1993. godine, Juka je bio komandant jedne antiterorističke grupe, nazvane po ranije ubijenom Samiru Kahvedžiću. Bio je potčinjen Mladenu Naletiliću Tuti. Nakon što je HVO preuzeo kontrolu nad zgradom Vranica, Juka je sa svojim ljudima pohapsio Bošnjake. U pratnji Juke Prazine i Armina Pohare, Naletilić je 11. maja naredio da se zarobljenici iz Mašinskog fakulteta pošalju na Heliodrom.
Prema svjedočenju jednog od zatvorenika, on se dan nakon zauzimanja Vranice sa grupom vojnika i civila predao snagama HVO-a. Juka je sa svojim ljudima razvrstavao zarobljenike. Hrvatima je bilo dopušteno da odu gdje hoće, dok su stariji Bošnjaci odvedeni prema stadionu pod Bijelim Brijegom, a mlađi u zgradu Duhanskog instituta u Mostaru. Nešto kasnije, Pohara i Prazina će upasti u jednu od zatvorskih ćelija na Mašinskom fakultetu pucajući nasumice. Tada su ubijeni na licu mjesta Nazif Šarančić i Mimo Grizović, dok je od posljedica ranjavanja kasnije preminuo Zlatko Mehić. Nekoliko mjeseci kasnije Juka sa nekolicinom najodanijih ljudi napušta BiH i odlazi u Belgiju gdje je posljednji put viđen 3/4. decembar 1993. godine. Gotovo četiri sedmice kasnije njegovo tijelo je pronađeno u jarku kraj autoceste u blizini grada Eupena.
