Mehdin Hodžić Senad, poznatiji kao Crni Labud, je rođen u mjestu Šički Brod, općina Tuzla, 15. oktobra 1957. godine gdje je završio osnovnu školu. Porodica mu je porijeklom iz Hemlijaša kod Kalesije. Nakon završetka osnovnog školovanja upisuje Privrednu školu u Tuzli, a zatim 1976. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Nakon toga vratio se u Tuzlu gdje je radio u tuzlanskom “Elektromontažu”. Nakon kratkog rada 1978. godine pokušava studirati Pedagošku akademiju u Tuzli, odsjek za fizičku kulturu, ali uslijed nedostatka materijalnih sredstava odlazi na privremeni rad u Njemačku, kako bi zaradio dovoljno novca za nastavak obrazovanja. Završetkom Pedagoške akademije, u Sarajevu upisuje Fakultet za fizičku kulturu, a 1980. godine se zapošljava u Dubrovniku i upisuje Policijsku školu u Puli. Uspješnim okončanjem školovanja počinje raditi u Policijskoj stanici u Dubrovniku, prvo kao policajac a zatim kao inspektor operativac.
U avgustu 1991. godine napušta ugodan život u Splitu i osjećajući da se sprema ratna strahota rodnom kraju, vraća se u Tuzlu. Atletski građen, inteligentan, pun snage, koju je oplemenio učenjem borilačkih vještina, Mehdin se priključuje Patriotskoj ligi te se posvećuje formiranju specijalnih jedinica, uporedo radeći na njihovom naoružavanju. Majka Hurija, sa kojom se posljednji put čuo telefonom 17. aprila 1992. godine, kaže da mu je “dosađivala” da se kloni rata i ode sestri u Švicarsku, na što joj je on odgovorio: “Nisam ja jedini sin, nije Švicarska moja zemlja, niti sam se zakleo da ću nju spašavati”.
Početkom 1992. godine Mehdin Hodžić, zajedno sa Hasetom Tirićem, pod kodnim imenom “Kapetan Senad” i “Crni Labud” formira zajedničku komandu i upućuju se prema Živinicama kako bi radili na rješenju obavještajno – sigurnosnih poslova. Dana 25. aprila 1992. godine postavljen je na mjesto komandanta Taktičke grupe “Zvornik”. Tada mu se u ulozi zamjenika komandanta pridružio Hajrudin Mešić, zvani kapetan Hajro. Hodžić, Tirić i Mešić će narednih dana voditi žestoke bitke sa pripadnicima Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih formacija na prostoru Teočaka, Sapne, Nezuka, Vitnice, Međeđe.
Početkom maja mala grupa od 200-njak Hodžićevih ratnika pružit će herojski otpor daleko nadmoćnijem agresoru. Miniranjem brane u Đulićima i prijetnjom da će je dići u vazduh, Mehdin je uspio zaustaviti agresorski prodor sa tenkovima iz Karakaja prema Đulićima. Nažalost, kratkovidno rukovodstvo sela Đulići i Klisa, dva dana kasnije, potpisuje lojalnost srpskoj vlasti, nakon čega četnici stižu u selo i vrše pokolj nad Bošnjacima. Jedinica pod Hodžićevom komandom tada izvršava prodor prema selima Zaseok i Nezuk. Međutim, snage Jugoslavenske narodne armije dovlače jake snage u želji da unište ovu jedinicu, 5. maja 1992. godine, te vrše snažan napad iz pravca Karakaja, Boškovića, Kitovnica, Rastočnice, Rožnja Miloševića, Malešića i Kiseljaka. Hodžićeva grupa se tada našla u okruženju sa svih strana. Ipak, branitelji su uspjeli odbiti nekoliko agresorskih napada, a zatim u kontranapadu da oslobode više sela, te tako dođu do vidno neophodnog ratnog plijena kojim su naoružali nove borce koji su im stalno pristizali. Međutim, agresor je 5. maja u selu Kobilići počinio novi masakr, ubivši 17 Bošnjaka, a zatim njihove leševe poredao u obliku polumjeseca i zvijezde. Hodžić je brzo intervenisao, sa borcima napao srpske položaje u selu i oslobodio ga, čime je spriječen veći masakr civila. Borbe su vođene i naredna tri dana, da bi 9. maja njegovi borci, nakon paklene bitke, oslobodili jako srpsko uporište Baljkovicu. U toj bici teško je ranjen kapetan Hajro.
Sudbonosnog 10. maja 1992. godine agresor uz snažnu artiljerijsku podršku izvodi žestok napad na selo Zaseok (komandno mjesto Mehdina Hodžića). Bitka je bila time teža jer su se u obližnjoj šumi nalazili ranjenici i izbjeglo stanovništvo. Već na samom početku bitke teško je ranjen i Hase Tirić, koji se liječio u poljskoj bolnici u šumi, zajedno sa kapetanom Hajrom koji je ranjen dan ranije. Na ratištu je tako sa svojim borcima ostao sam Mehdin Hodžić. Obruč oko branilaca i ranjenika se sve više stezao, uslijed snažnog oklopno – mehanizovanog napada agresora. Međutim, ulazeći duboko u selo, agresor je zapravo namamljen u klopku koju je pripremio Mehdin Hodžić. Branioci podijeljeni u dvije jurišne grupe tada kreću u napad poznatim “osama” (ručni bacači) nakon čega je pogođeno nekoliko agresorskih tenkova. Tada je zarobljen i prvi tenk i samohotka. Tako je, zahvaljujući komandantu Hodžiću i njegovim borcima prvi put sačuvan narod ovog kraja i slobodna teritorija Teočaka i Zvornika. Branioci na tome nisu stali, već su nastavili da gone agresora prema rijeci Sapni, kako bi uništili preostala četiri tenka i osigurali odbrambene linije. Među jurišnicima se našao i komandant Mehdin Hodžić. Nažalost, u smiraju bitke jurišajući prema slobodi, poginuo je i Mehdin Hodži. Snajper ga je pogodio tačno u srce u predvečerje 10. maja 1992. godine u selu Zaseok. Borcima koji su mu prišli uspio je samo da kaže: “Srušite mostove na Drini”, čime je jasno znao da oni više ne služe za spajanje ljudi već kao putevi novih zločina. “Nije bilo toga borca koji nije plakao kada smo čuli da je poginuo. Ali svaki je plakao krijući se od drugog da neko ne pomisli da je kukavica” – kaže Edhem Omerović Tito, jedan od Hodižević boraca.
Nakon pogibije, Hase Tirić i njegovi borci, u spomen na njega, osnivaju elitnu jedinicu Armije Republike Bosne i Hercegovine “Crni labudovi”, koja će proći sva ratišta BiH od Teočaka, preko Sarajevo do Bihaća, jedino sa izuzetkom Hercegovine. Sam fenomen imena “labud” potiče sa početka rata kada su se Mehdin i saborci služili sredstvima veze, koje je bilo lahko “provaliti”, pa se Mehdin uvijek predstavljao kao “kapetan labud”, a tako su ga čak i neprijatelji zvali. Nakon njegove smrti, suborci su donijeli odluku da jedinici daju ime po nadimku prvog komandanta, a uz to da se doda i riječ “crni”. Naime, crni labudovi su endemska vrsta, što Mehdin to i jeste bio – endemska vrsta bosanskog ratnika. Za ratne zasluge dobitnik je najvećeg ratnog priznanja “Orden heroja Oslobodilačkog rata” i “Zlatni ljiljan”. Danas samo dvije ulice u Tuzlanskom kantonu podsjećaju na ovog heroja – jedna u Kalesiji i druga na periferiji Tuzle (podatak iz 2009. godine).
Sahranjen je iste večeri 10. maja sa grupom boraca u Zaseoku. Ipak, 2004. godine njegova majka Hurija je podnijela zahtjev da se posmrtni ostaci Crnog Labuda prenesu u Hemlijaše kod Kalesije, kako bi u poznim godinama mogla posjetiti mezar svoga sina. Međutim, na ovu odluku se čekalo čak četiri godine iz razloga što mještani nisu dopuštali ekshumaciju zbog bojazni da će prilikom iskopavanja biti iskopan i tuđi sin, jer je sudbonosnog 10. maja tu, u večernjim satima, sahranjeno više poginulih boraca, pa brojni mještani nisu sigurni da nadgrobni spomenici označavaju tačna mjesta i raspored tijela poredanih jedno pored drugog na dubini od 40 do 50 cm. Problem je riješen tek u februaru 2008. godine, kada su njegovi posmrtni ostaci prebačeni u Hemlijaše, gdje je 18. februara, uz sve vojne počasti i prisustvo nekoliko stotina saboraca, rodbine i prjatelja obaveljna dženaza bosanskom heroju. Na dženazi je posebno emotivan govor održao njegov saborac i general Vahid Karavelić: “Prije svega kada govorimo o njemu treba ustati i odati mu počast. Imam zadovoljstvo i čast govoriti o njemu. Bio je čovjek iz naroda. Zajedno smo išli od Srebrenice do Orašja i pripremali ljude za odbranu od agresora. Moramo shvatiti da se on borio za cijelu Bosnu i Hercegovinu i da je svoj život ubetonirao u temelje ove države. Neka nam vječno u glavi ostane Mehdin i njegove zasluge trebamo prenositi na buduće generacije. Ne smijemo ga nikada zaboraviti jer ćemo se samo tako odužiti Crnom Labudu”.
