Počeci proizvodnje duhana u Bosni i Hercegovini datiraju s početka XVII stoljeća. Duhan koji vodi porijeklo iz Amerike u naše krajeve dolazi posredno preko Osmanlija, koji su bili njegovi veliki uživaoci. Inače, riječ duhan (tur. dühan) je arapskog porijekla i znači dim/para. U periodu osmanske uprave duhan se mogao slobodno uzgajati za vlastite potrebe, a za prodaju morao se plaćati porez. Okupacijom BiH od strane Austrougarske monarhije 1878. godine, stanje se radikalno promijenilo. Već krajem 19. stoljeća, tačnije, “1880. godine proklamirao se Zakon o osnivanju monopola, po kojemu se pod nadzor države stavlja cjelokupna proizvodnja, prerada i prodaja duhana”. Jedan od razloga takve politika bilo je i otvaranje preduzeća za proizvodnju duhana “Fabrika duhana Sarajevo” iste godine, a dvije godine kasnije počelo se i sa proizvodnjom duhanskih cigareta. Iste godine otvorene su fabrike duhana u Mostaru, Banja Luci 1888. godine i u Travniku 1892. godine, koja će biti zatvorena nakon Drugog svjetskog rata. Njezin inventar je prebačen u Fabriku duhana u Sarajevu. U skladu s tim i zbog sve veće potražnje za cigaretama 1882. godine počinju pokusna istraživanja o mogućnostima uzgoja duhana u 19 srezova u BiH. Za ovaj posao iz Austrougarske monarhije bili su angažovani stručnjaci, ali zbog odabira nekvalitetnih sorti do 1889. godine proizvodnja se zadržala u pet, da bi na kraju, pred početak Prvog svjetskog rata ostala još samo u dva sreza na istoku Bosne. Do početka rata sarajevska fabrika je proizvodila 23 vrste cigareta, pakovanih u kutije od drveta, lima i kartoni. Najmanje pakovanje sadržavalo je 5 a najveće 100 cigareta. Fabrika duhana u Banja Luci prve količine duhana na tržište je izbacila tek 1890. godine. U prvim godinama austrougarske uprave cigarete su se pravile ručno da bi 1905. godine u sarajevsku fabriku došla prva mašina za automatsko pravljenje cigareta.
U periodu između dva svjetska rata, u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, država je preuzela austrougarski model monopola nad duhanom. U siromašnom krajoliku kakva je općenito bila čitava Hercegovina, koja je davala najveći procenat duhanske sirovine, a koja je uglavnom kamenita i siromašna obradivim površinama, uzgoju duhana nije bilo alternative, a njegova proizvodnja imala je veliki značaj za život tih ljudi. Ipak, u toku Kraljevine SHS/Jugoslavije, a naročito u godinama pred Drugi svjetski rat, znatno se smanjila potražnja za duhanom. Bez obzira na takvo stanje Fabrika duhana Sarajevo je nastavila užurbanu proizvodnju tako da su u periodu zajedničke države uvedena pakovanja od 500 cigareta. To se može vidjeti i na osnovu kapaciteta fabrika u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru koji su iznosili između 30 i 50 tona, a primjera radi u 1937. godini je zabilježen slučaj banjalučke fabrike koja je proizvela 100 tona duhana za jeda mjesec. To je znatno opteretilo radnike jer država nije davala poticaje za nova zaposlenja, tako da je broj radnika ostajao isti, dok se proizvodnja od osnivanja utrostručila.
Dolaskom komunista na vlast i izradom planova za obnovu i modernizaciju zemlje i duhanska industrija je našla svoje mjesto. Fabrika duhana u Travniku je ukinuta a njezin kapacitet je prebačen u sarajevsku fabriku. Zbog obnove zemlje i oštećenja kapaciteta, tokom pedesetih godina radilo se na identičan način kao za vrijeme monarhističke Jugoslavije. Već tokom šezdesetih godina XX stoljeća dolazi do modernizacije. Izgrađuju se novi fabrički kompleksi a sarajevska fabrika seli u novoizgrađeni objekat u Pofalićima. Kompleks kada je 1971. godine završen prostirao se na 40 000 m2.
Kao i danas, tako je i od najranijih vremena korištenja duhana na našim prostorima hercegovački imao primat i važio za daleko najkvalitetniji. Hercegovački duhan je tip koji vodi porijeklo od jedne krupnoliste vrste duhana. Njegovo sjeme u BiH došlo je preko Dalmacije i Dubrovnika i od tada do danas se uzgaja na području Hercegovine. Ti uvjeti su se ogledali u obliku terena, vrste zemljišta, nadmorskoj visini i svim onim osobinama koje su specifične za Hercegovinu. Zbog svih navedenih uvjeta hercegovački tip duhana je bio prepoznatljiv kao jedan od najboljih koji su se uzgajali na području čitave regije. Za njega Ivan Alilović navodi sljedeće: “On je prema tome specifičan ekotip u svijetu i jedinstven po tome što se s osobinama koje ima može proizvoditi samo u Hercegovini, graničnom dijelu Dalmacije i primorskom dijelu Crne Gore. Nazvao se hercegovački duhan zbog toga jer je hercegovačko područje najrasprostranjenije na kojem se proizvod”. Bilo je pokušaja da se ovaj tip duhana proizvede i u drugim krajevima regije, ali bezuspješno. Razlog neuspjeha je u tome što se hercegovački tip duhana jedino može proizvoditi na hercegovačkom području i da na njemu može sačuvati svoje specifične kvalitete koje ne posjeduje više nijedan tip duhana na svijetu.
U Hercegovini postoji nekoliko sorti duhana, ali su ‘ravnjak’ i ‘tanče’ najzastupljeniji i najpoznatiji. Ravnjak je sorta duhana koji daje više prinosa, namijenjen je za sadnju u nižim i toplijim predjelima. Tanče je vrsta duhana koji bolje uspijeva u hladnijim i višim predjelima, bolje podnosi sušu, lakši je, ali zato i boljeg kvaliteta. Zbog svih ovih osobina duhanski stručnjaci su ovaj duhan visoko ocijenili i opisali kao duhan zlatno – žute i crvenkaste boje, nježnog tkiva kao svila, odlične sagorivosti, umjerenog sadržaja nikotina, blagog ukusa i svojstveno ugodnog mirisa, kako konstatuje prof. Ivan Alilović, te dodaje da na svijetu ne postoji niti jedan duhan s takvim specifičnostima kao hercegovački duhan.
