Zbog vođenja teških vojnih operacija, na granici sa Srbijom i Crnom Gorom tokom 1914. i 1915. godine, Bosne i Hercegovine i tuzlanski kralj u zajedničku državu Slavena, ulaze sa velikim ekonomskim i političkim problemima. Veliki broj poginulih širom evropskih frontova, uništena privreda, broj siročadi, manjak radne snage i problemi u sprovođenju agrarne reforme zadat će Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca brojne probleme, a naročito na prostoru BiH, gdje su loša ekonomska situacija i velika glad činile ogromne probleme. Pomaci su bili gotovo jedva vidljivi, prvenstveno zbog zategnutih političih odnosa u novoj državi, koja je bila duboko podijeljena na velikosrpski unitaristički blok, koji je težio strogoj centralizaciji nove države, i federalistički blok, kojeg su predvodile hrvatske stranke a koji je težio decentralizaciji. Konstituisanje nove vlasti je teklo veoma sporo, a ekonomsko stanje je dodatno otežavala činjenica da su fabrike i banke uglavnom bile u rukama stranog kapitala a država nije bila monetarno suverena (dinar je uveden tek 1923. godine kao platno sredstvo). Zbog velikog debalansa u izvozu i uvozu, država se zaduživala brojnim stranim kreditima, veoma nepovoljnim, čije su posljedice bile loš položaj radnika u fabrikama i rudnicima.
Sindikalni pokret u BiH, a naročito Tuzli, bio je tek u formiranju. Veliki doprinos razvoju sindikata i zaštite radnih prava u Tuzli dalo je Radničko sportsko društvo “Sloboda”, koje je osnovano 1919. godine, i koje se solidarisalo sa lošim položajem radnika u državi. Radnički elemenat tuzlanskog kraja je uglavnom bio zaposlen u Rudniku mrkog uglja “Kreka”, koji je otvoren još za vrijeme austrougarske vlasti i zbog kojeg je sama Tuzla doživjela veliki prosperitet. Kao i ostatak stanovništva BiH, tako su i radnici rudnika “Kreka” bili angažirana u borbama tokom Prvog svjetskog rata, što je utjecalo da je on nakon okončanja ratnih dejstava gotovo u potpunosti ostao bez radne snage, zbog čega je nova vlast bila prisiljena da u rudnik zapošljavaju rudare iz drugih krajeva, naročito iz Slovenije koja je imala znatan višak rudara. Tako je oko stotinu rudara, sa svojim porodicama, 1919. godine došlo u Tuzlu.
Ipak, dolazak Slovenaca, ni sva obećanja vlasti o poboljšanju, nisu uradila plodom tako da je početak 1920. godine izazvao niz novih problema – plate su sve više padale, zdravstvena zaštita je bila sve slabija, uslovi rada i zaštita su bili veoma loši, a istovremeno su rasle cijene osnovnih životnih namirnica. Zemaljska vlada u Sarajevu se nije puno obazirala na ovakav položaj rudara u Tuzli, a poslala je i “Pravilnik” tj. tarifni ugovor Povjereništva za socijalnu politiku u Sarajevu 16. januara 1920. godine i pored činjenice da je Pokrajinsko radničko sindikalno vijeće za BiH i Crnu Goru još u oktobru 1919. godine poslalo zahtjev za povećanje plate Rudarskom odsjeku Zemaljske vlade. Pregovori o poboljšanju uvjeta između rudara i vlasti trajali su tokom cijele 1920. godine, ali pomaka nije bilo. Kolektivni ugovor o radu između Zemaljske vlade i radnika je sklopljen 21. jula 1920. godine, prema kome je svaka strana mogla tražiti reviziju ugovora. Uvidjevši da pomaka nema, rudarska strana je, poštujući zakon, ranije najavila da će stupiti u štrajk 21. decembra 1921. godine. Načelnik Sreskog načelstva Todorović je tada izvijestio Zemaljsku vladu da se sprema opći štrajk rudara u BiH, na što je Vlada u Sarajevu odgovorila da se sve riješi “po kratkom postupku” – štrajkače zatvoriti a vođe protjerati. Pošto je situacija došla do kritične tačke, policijske vlasti u Tuzlanskom srezu su pokušale obustaviti najavljeni štrajk, zabranivši ga uz obavijest da će svaki učesnik u štrajku dobiti otkaz i ostati bez državnog stana. Također, rečeno je da imaju roka tri dana da prekinu najavljeni štrajk. Obzirom da se većinom radilo o rudarima iz Slovenije, vlast je odlučila da ih deportuje. Međutim, tuzlanski rudari su stali u njihovu zaštitu, spustivši se volovskim kolima, tokom 24., 25. i 26. decembra do Kreke, nakon čega su prevezli Slovence do svojih kuća gdje su ih udomili. Ovakav čin je dodatno isprovocirao vlast, te je na Husino poslana žandarmerija sa ciljem da Slovence istjera iz domova. Patrola od 20 žandara i policista, koja je stigla na Husino u poslijepodnevnim satima, naišla je na oružani otpor rudara iz sela Husino, Morančani, Par Selo, Ljubače, Lipnica i Pasci, nakon čega je ubijen žandar Đorđe Reljić, a jedan narednik i dva policista su zarobljeni. Rudari su zaposjeli okolna brda i pružili žestok otpor vlastima. U borbi koja se razvila ubijen je i jedan rudar, dok su dva žandara ranjena. Razlog pružanja otpora je bio napad žandara na dvije žene Slovenke, radnice rudnika. Kada se saznalo da je izbio oružani incident i da među stradalim ima policajaca, policijski načelnik Tuzlanskog sreza Dimitrije Grudić, zatraži hitnu intervenciju Vojske Kraljevine SHS. Zemaljska vlada je od Komande Bosanske divizije 27. decembra zatražila da uputi vojsku prema Tuzli, nakon čega je poslana jedna četa pješadije. U noći 27. na 28. decembar došlo je do oružane borbe rudara sa Husina i policije i vojske KSHS, u kojoj je poginulo 7 rudara, dok ih je 500 uhapšeno. Buna je u krvi ugušena a protiv rudara i njihovih porodica izvršene su surove represije: pljačka, silovanja, prebijanja i uhićenja. Od takvih posljedica preminula su još 32 rudara. Zanimljivo je da Kraljevska vojska nije bila za izvođenje represivnih mjera, pa je načelnik Grudić angažovao dobrovoljačku jedinicu “Narodnu gardu”, koja je izvršila potpuni teror nad rudarima.
Režimska štampa se žestoko obrušila na štrajkače. Dnevni listovi, “Jugoslavenski list”, “Narodno jedinstvo”, i “Sloboda” su zahtijevali drakonske kazne protiv kolovođa bune. U odbranu rudara stala je jedino komunistička štampa i ljevičarski listovi koji su zahtijevali oslobađanje rudara. Sudski proces je otpočeo u januaru 1922. godine i trajao sve do februara, a optužnica je teretila 350 rudara, da su u periodu od 25. do 27. decembra 1920. godine sudjelovali u oružanoj pobuni protiv države. Jedan od vođa Husinske bune Jure Kerošević, osuđen je na smrt vješanjem zbog ubistva žandara Đorđa Reljića. Ipak, zahvaljujući jakoj medijskoj i političkoj kampanji Kerošević je 4. decembra 1922. godine pomilovan, a kazna mu je preinačena u 20 godina teške robije. Iz zatvora je izašao 1937. godine, nakon 17,5 godina odslužene kazne u Zenici. Danas, zaštitni znak Husinske bune predstavlja figura husinskog rudara, vajara Ivana Sabolića, koji je urađen 1956. godine, a nalazi se u parku BKC-a u Tuzli.
