Propašću Užičke republike i prelazkom u istočnu Bosnu, Prva proleterska narodnooslobodilačka udarna brigada našla se u nezavidnom položaju. U januaru 1942. godine njezini bataljoni su vodili žestoke borbe protiv udruženih hrvatsko – njemačkih snaga na prostoru od Romanije pa sve do Vlasenica, Vareša i Olova. Kako nije bilo naznaka da će neprijateljske snage prekinuti ofanzivu [u literaturi je ona poznata kao “Druga neprijateljska ofanziva”], štab Prve proleterske brigade nije imao snage da se upušta u žestoke okršaje pa je odlučeno da se sve jedinice grupišu i napuste tu teritoriju prije nego što Nijemci i Hrvati još žešće udare na partizanske borce.
U traženju rješenja kako da se prodre do planine Jahorine, štabu su se nametnula dva rješenja: ili krenuti pravcem kojim je prošao Vrhovni štab ili pokušati pravcem zapadno od Sarajeva. Kako su se na istoku i sjeveru nalazile jake njemačke snage, ti pravci su odmah otpisani. Također, rizično je bilo krenuti i na zapad preko rijeke Bosne, jer se tamo nalazila njemačka grupa “Vareš” koja je imala isključiv zadatak da dočeka partizansku kolonu.
U takvoj situaciji odlučeno je da se krene zapadno od Sarajeva, pravcem Visovica – Semizovac – Osijek – Igman. Računalo se kako neprijatelj na tom pravcu ne raspolaže jakim snagama, jer su one već angažovane u istočnoj i sjevernoj Bosni.
Bataljoni brigade su se prikupili 26. januara 1942. i pripremili za najdužu etapu marša. Kako je temperatura na Igmanu tih dana bila preko 30 stepeni ispod nule, iskusni oficiri bataljona su savjetovali svojim borcima da dobro osuše svoju odjeću i da se dobro utople, da obuću namažu lojem te da zatvarače pušaka izvade i stave u džepove, kako se ne bi zamrzli. Značajan dio pripreme posvećen je i moralnoj strani istučući da ih čeka “pakao”.
Poslije podne 27. januara bataljoni su pristigli kod potoka u Grabljivoj Njivi i zauzeli mjesta u koloni, spremajući se za pokret. U 16 sati kolona, koja je brojala između 400 i 500 partizana, je uz puno opreza prošla prvo opasno mjesto, pored Jošanice, u neposrednoj blizini magacina koje su čuvale jedinice domobrana i krenula uz brdo Gradac. Zatim se spustila niz strme padine Perivoja i zapadno od zaseoka Strane, poslije čega je sišla u Sarajevsko polje. Most na rijeci Bosni, koji je u pripremi okarakterisan kao važna tačka koja se mora premostiti, pređen je gotovo bez ikakvih poteškoća prvenstveno iz razloga što te noći straža domobrana i žandara nije niti postavljena, vjerovano zbog velike hladnoće. Prethodnica brigade izbila je na most oko 19 sati ne naišavši na neprijatelje, te je postavila obezbjeđenje prema Semizovcu, poslije čega je brigada tiho i dosta sporo prešla preko mosta.
Ipak, prilikom prelaska naletilo se na neočekivanu prepreku – potok Volujica, koji je bio zaleđen, ali je, uslijed prelaska kolone, popustio tako da se određen broj partizana skvasio, što će za njih kasnije biti kobno. S toga je dio kolone počeo da zaostaje za čelom. Dok je kolona zaostajala kod potoka, kroz kolonu, koja je već odmakla, prošao je civilni voz krečući se od Sarajeva ka Semizovcu. Na isti način je prošao još jedan voz, samo kroz začelje kolone. Brigada je nastavila put prema Igmanu, a mraz je bivao sve jači. Gaženje po dubokom snijegu, zastoji, upadanje u potok itd. učinili su da se na takvom mrazu neki borci počnu promrzavati.
Put od mosta kod Raljeva do podnožja Igmana bio je dugačak oko 8 kilometara. Prethodnica kolone je izbila u podnožje Igmana oko 22 sata. Čim je čelo kolone izbilo na cestu Sarajevo – Blažuj određene su dvije čete boraca da obezbijede pravac od Sarajeva prema Blažuju. U podnožju Igmana Prva proleterska brigada se rastala od svojih vodiča – boraca Semizovačke čete Crnovrškog bataljona. Tim činom brigada je krenula uz Igman. Ipak, naletilo se na novu prepreku. Put uz Igman najprije je vodio koso uz jednu stranu, a zatim, na oko 300 metara od ceste, naglo skretao gotovo vertikalno uz brdo. Na toj strmini put je bio zaleđen, a led prekriven tankim slojem snijega. Tom prilikom su se mnogi partizani okliznuli i pali. Tim činom je došlo do novog zastoja kolone ali i grupisanja mnoštva ljudi na malom prostoru. U konačnici kolona je uspjela odmaći od Sarajevskog polja i izaći iz zone najveće opasnosti. Zastoj u podnožju Igmana upravo je bio najveći razlog što je veliki broj boraca zadobio promrzline.
Što se kolona više penjala uz planinu i hladnoća je postajala oštrija. Kolona je već 10 sati marševala bez odmora. U jutarnim satima 28. januara kolona je izbila u blizinu Velikog polja. Kako se tu nalazila koliba za smještaj alata, grupa boraca je bez dozvole komandanta brigade Koče Popovića, ušla u kolibu da se ogrije, ali su svi bili istjerani uz narednu da se marš nastavi. Čelo kolone je oko 8 sati stiglo na Veliko polje, gdje ih je u planinskoj kući na sprat dočekala jedna veća grupa četnika ranga čete. Oni su veoma predusretljivo dočekali brigadu, partizanima dali hranu koju su imali da pojedu, a onima koji su imali promrzline pomogli da skinu obuću. Nepromrzli borci i četnici su svi zajedno užurbano masirali promrzla stopala i prste stradalim partizanima. Nakon što su im četnici doslovno spasili živote, glavnina brigade je ugrijana i nahranjena nastavila marš i oko 11 sati stigla u Presjenicu, čime je završena posljednja etapa Igmanskog marša, nakon čak 19 sati neprekidnog hoda.
Vrhovni komandant Josip Broz Tito bio je znatno oduševljen ali i iznenađen maršem kojeg je brigada izvela: “… koja je za vrijeme njemačko – ustaške ofanzive u Bosni izvršila sjajne pokrete po najvećoj studeni i time pokvarila neprijateljske planove opkoljavanja.”, ostalo je zapisano u pohvali Tita.
