Jedna od specifičnosti srednjovjekovne bosanske države je bila i institucija braka. U Bosni nije postojalo posebno bračno i porodično pravo, nego se brak sklapao prema običajima i tradiciji. Na snazi nije bio crkveni brak, niti je on bio podvrgnut crkvenoj intervenciji, ritualima i pravilima. Tzv. “bogumilski brak” sklapao se jednostavno i lahko – ženik (mladoženja) je tražio od mlade da mu bude “dobra i vjerna”, bez ikakvog miraza. Tako u testamentu bosanskog viteza Pribisava Vukotića stoji da se u Bosni žene nisu uzimale iz miraza, već iz “časti, ugleda, dobrote i ljubavi”. Ipak, i takvi brakovi su često pucali, pa je bilo vladara koji su se ženili i po nekoliko puta, poput bana Stjepana II Kotromanića, te kraljeva Ostoje i Tvrtka II Tvrtkovića, koji su se ženili tri puta.
Posljedica bogumilskih brakova je bila ta da ih zapadna Evropa, tj. rimokatolička crkva nije priznavala kao validne, iz razloga što su oni sklapani na heretički način. U popisu kraljevske dinastije Kotromanića je stajalo da su brojni bosanski vladari vanbračno rođeni. Među takvima je bio i kralj Ostoja, Stjepan Tomaš i Stjepan Tomašević. Zbog toga su se određeni vladari, zbog političkih okolnosti, razvodili i ponovo ženili da bi kod pape dobili blagoslov. Od takvih napuštenih žena posebno je zanimljiv slučaj bogumilke Vojače, lijepe seljanke, koja je bila velika ljubav kralja Stjepana Tomaša, koju je morao ostaviti da bi se oženio kćerkom vojvode Stjepana Vukčića, Katarinom.
Sa dogmatskog stajališta bogumili su u početku smatrali da je brak strašan grijeh i da ženidbom roditelji zapravo postaju oruđe đavola rađajući djecu. Zbog toga su sveštena lica smatrala da je brak obični i trajni blud, a oni oštriji su brak smatrali gorim činom od bluda. Vremenom, shvatajući da je brak neophodan za opstojnost naroda u zemlji, počinju svoje vjernike podučavati tvrdnji da brak nije zlo, ako vjernik uzme za životnog saputnika dobru ženu, koja će mu voditi domaćinstvo i brinuti se za jelo i piće, te mu biti vjerna. Na kraju bolje mu je da mu takva rađa sinove, koji će čuvati imena i nasljedstvo porodičnog imanja, nego da im imetak podijele nezakonita djeca, rođena sa raznim ženama bez ikakve ženidbene veze. Obaveza zajedničkog života nije mogla biti doživotna, jer se svaki vjernik kod stupanja u bračnu zajednicu morao obavezati da će se barem jednom u svom životu razvesti i početi živjeti u potpunoj čistoći. Zbog toga je među bogumilima u Bosni nastalo shvatanje i običaj da se žena udaju pod uvjetom: “dok mi budeš dobra i dok za mene budeš brinula, rađala mi djecu – nasljednike moga imetka”. Zbog toga se počinje sve češće za ženu koristiti termin domaćica, a takav običaj je ostao i do današnjeg dana.
