Bez sumnje, srednjovjekovno razdoblje bosanskohercegovačke historije najviše je pogođeno nacionalističkom interpretacijom, neistinom i stereotipima. Razlog tome leži u političkoj pozadini pitanja “čija je Bosna”, oko kojeg se danas ne mogu dogovoriti niti hrvatska niti srpska historiografija, nego vješto, podvalama i lažima, nastoje srednjovjekovnu Bosnu predstaviti kao srpsku, odnosno hrvatsku, ostavštinu.

Tako npr. Rade Mihaljčić u udžbeniku za 7. razred – koji je štampan u Istočnom Novom Sarajevu – u dijelu koji nosi naslov “Srpske zemlje od VII do XII vijeka”, pozivajući se na bizantskoj cara i pisca Konstantina Porfirogeneta, navodi da je Srbija u ovom periodu zahvatala između ostalog planinske predjele gornjeg toka rijeke Bosne i oblast Soli, oko današnje Tuzle. Dalje tvrdi da je “Bosna dugo bila poznata samo kao geografski pojam, oblast u okvirima Srbije”.

S druge strane, autori mostarskog udžbenika za VI razred, Ivo Makek i Andrija Nikić, u svom djelu eksplicitno navode da se “hrvatski narodni prostor u povijesti pružao sve do Drine”. Također, u udžbeniku za isti razred, mostarsko izdanje, Birin, Rozić i Šarlija, hrvatsko historijsko pravo na Bosnu objašnjavaju na sljedeći način: “Povijest Bosne i Huma od doseljenja Hrvata do X stoljeća malo je poznata. Zna se da je taj prostor bio u sastavu hrvatske države do druge polovice X stoljeća… Prije nego što povijesni izvori govore o Bosni kao samostalnoj državi, još jedan period Bosna je bila u sastavu Hrvatske, do 1089. godine… Rijetki pisani povijesni izvori pisani su ikavicom, kojom govore samo Hrvati. Prvi poznati bosanski vladar bio je slavonski velikaš ban Borić. Sve to govori da su u Bosni živjeli Hrvati”, zaključuju autori.

Zanimljivo je da niti jedan od spomenutih hrvatskih autora ne spominje niti jednog bosanskog bana koji je vladao u periodu između vladavine bana Kulina (1180 – 1204) i bana Stjepana II Kontromanića (1322 – 1353), čime se, svjesno ili ne, ignoriše period od 150 godina bosanske srednjovjekovne prošlosti.

Opisujući vladavinu Stjepana II Kotromanića, Makek i Nikić napominju da je Stjepana II na prijesto postavio Mladen Šubić, hrvatski velikaš, koji je “iskoristio feudalnu anarhiju u Hrvatskoj kako bi proširio svoju vlast na Donje Krajeve, Usoru, Soli, Hum i jadransku obalu do ušća Cetine od Neretve” i na taj način “velike dijelove hrvatskog teritorija stavio pod vlast Bosne kojom upravljaju banovi i kraljevi hrvatskog podrijetla”.

Kada je u pitanju prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić Mihaljčić ističe da se on krunisao u Mileševu 1377. godine “dvostrukom krunom kao kralj Srba, Bosne, Hrvatske i primorja”. Ovo je još samo jedan u nizu falsifikata srpske historiografije, kako bi se Bosna prikazala kao srpska zemlja i da su njezini stanovnici Srbi. Naime, srpski historičari već odavno drže tvrdnju da su Srbi, jedina etnička odrednica titule kralja Tvrtka, a da se nakon njih navode zemlje u kojima oni žive. Da to nije tako, svjedoči svečana povelja iz 1378. godine u kojoj Tvrtko I obavještava svoje podanike da ide u srpsku zemlju kako bi naslijedio prijestolje svojih praroditelja, gospode srpske. Dakle, Tvrtko jasno razlikuje Bosnu i srpsku zemlju i navodi ih kao dva različita teritorija kojima vlada.

Kada je u pitanju osmanski period svakako ono što je najupečatljivije, kada je u pitanju srpska i hrvatska propaganda, je upotreba termina “islamizacija”, odnosno, prelazak na islam. Međutim, sam termin islamizacija ima poprilično zlonamjeran prizvuk jer implicira na nasilno prevođenje na islam, čega u Osmanskom carstvu nikada nije bilo. Svakako da je dokaz tome opstanak pripadnika drugih religija na ovom prostoru.

Tako se npr. u beogradskom izdanju udžbenika za VII razred, autora Dragomira Bodžića i Koste Nikolića iz 2014. godine, navodi sljedeće: “U 15. i 16. veku prelazaka u muslimansku veru bilo je mnogo… Islamizacija je najviše zahvatila Bosnu, a najbrojnija kategorija islamizovanog stanovništva bili su bosanski seljaci, uglavnom srpskog porekla, koji su preveravanje koristili za bežanje od teških feudalnih obaveza… Od njih je vremenom nastalo bosansko plemstvo (age i begovi), koje se od turskog razlikovalo po tome što je govorilo svojim maternjim, srpskim jezikom”.

Sa druge strane Mekek u zagrebačkom izdanju udžbenika iz 1995. godine, u podnaslovu Islamizacija, navodi: “Tijekom stoljetnih ratova više je stotina hiljada Hrvata odvedeno iz raznih hrvatskih krajeva u tursko ropstvo. Tu su bili prisiljavani da prihvate islam. Mnogi su radije podnijeli muku i smrt, nego da se odkrenu katoličke vjere… S obzirom na podrijeklo pučanstva koje je primilo islam, zanimljivo je da još i danas veliki dio muslimana u Bosni govori ikavicom, mjesece naziva starim hrvatskim nazivima (siječanj, veljača itd) i ima mnoge hrvatske narodne običaje”.

Nema sumnje da se navođenjem ovakvih primjera, u srpskim i hrvatskim udžbenicima, nastoji naglasiti srpski, odnosno hrvatski, kontinuitet u Bosni, kao i naravno urezati misao da su današnji Bošnjaci Srbi, odnosno Hrvati, koji su prešli na islamsku vjeru. Srpskim i hrvatskim historičarima ništa ne znači historijski fakt da su se u osmanskim dokumentima pod terminom Srbi i Hrvati u Bosni, smatrali isključivo ljudi koji su došli sa srpskog, odnosno hrvatskog teritorija. Pojava Osmanlija na našim prostorima u hrvatskim i srpskim udžbenicima uglavnom se negativno interpretira kroz opise njihovih zlodjela: nasilno uzimanje kršćanske djece, negativan učinak prelaska na islam balkanskih naroda, progoni, rušenje kršćanskih bogomolja i sl.

Kada je u pitanju austrougarsko razdoblje poseban akcenat se stavlja na djelovanje Benjamina Kalaja i njegov koncept “bosanstva”. Tako u udžbeniku za III razred Gimnazije, koji je štampan u Mostaru u izdanju Školske naklade 2001. godine, autori ističu da je “kalajeva vlada pokušala stvoriti bosansku naciju i bosanski jezik, da bi suzbila političke zahtjeve Hrvata i Srba, koji su već imali formiranu nacionalnu svijest, i ujedno spriječila osvješćivanje muslimana. Dakle, pokušalo se od već formirane srpske i hrvatske nacije stvoriti zajedno sa muslimanima bosansku naciju. Naravno, ovakva neprirodna politička akcija morala je doživjeti neuspjeh”, navodi se u udžbeniku.

Kada su u pitanju udžbenici koji se koriste u Republici Srpskoj, za Kalajev režim se navodi da je “okupator imao za cilj da osnuje bosansku narodnost kako bi učvrstio svoje pozicije na Balkanu”. Također, izričito se navodi da je u pitanju “vještačka nacija”, kojom se nastojala “lažirati historija Bosne i Hercegovine koja pripada Srbima”.

Kada je u pitanju XX stoljeće, najbolji odnos prema Bosni i Hercegovini se ogleda kroz ZAVNOBiH. Udžbenici koji su štampani u Mostaru o ZAVNOBiH-u pišu krajnje šturo. Tako npr. Matković, Mirošević, Goluža i Šarac u udžbeniku za IV razred Gimnazije, u okviru podlaslova Avnojevska Jugoslavija, navode sljedeće: “U Mrkonjić Gradu je 25. studenog 1943. održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, a u Sanskom Mostu od 30. lipnja do 2. srpnja 1944. održano je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a, kada je ovo tijelo postalo najviša zakonodavna i izvršna vlast tadašnje Bosne i Hercegovine”. Slično stoji i u ostalim udžbenicima. Gotovo je sigurno da umanjenje važnosti ZAVNOBiH, ima za cilj osporiti državnost BiH koja je utemeljena na odlukama ZAVNOBiH-a.

Što se tiče udžbenika koji se koristi u Republici Srpskoj, slična je matrica – nastoji se prikazati antibosanska politika i revizija prošlosti. Tako npr. u udžbeniku za IX razred, autora Dragiše Vasića, nema niti spomena ZAVNOBiH-a. Međutim, veoma se opširno izučava historija Srbije, Crne Gore, te Kosova, pri čemu se negira državnost BiH i njezine granice. Period rata 1992 – 1995. okarakterisan je kao građanski rat kojeg su međusobno vodili Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a za sam rat su krive Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Vatikan. O Karadžiću i Mladiću se piše afirmativno, bez ikakvog spomena da su u pitanju ratni zločinci. Sa druge strane prvi predsjednik Predsjedništva Republike BiH, Alija Izetbegović je predstavljen na sljedeći način: “Alija Izetbegović (1925 – 2003), pravnik, islamski teolog i političar. U mladosti je bio aktivan u prohitlerovskoj organizaciji ‘Mladi muslimani’, zbog čega je robijao poslije Drugog svjetskog rata. Napisao je Islamsku deklaraciju, u kojoj se založio za državu zasnovanu na Kur’anu, zbog čega su ga komunističke vlasti ponovo osudile. Bio je osnivač i vođa Stranke demokratske akcije i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine”.

Etničko čišćenje se naziva “prisilnom migracijom”, a genocid (o kojem u udžbenicima nema ni pomena) u Srebrenici se stavlja u istu ravan sa zločinom kojeg su pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine počinili na Kazanima. Četnički pokret u Drugom svjetskom ratu na čijem čelu je bio Draža Mihailović se predstavlja kao “antifašistički koji se borio za opstanak srpskog naroda”, te da on “nema nikakve razlike sa partizanskim pokretom”.

IZVOR: Mirza Čehajić, “Srpska i hrvatska velikodržavna politika i odnos prema Bosni i Hercegovini na primjeru udžbenika historije”