Prva pojava Kelta na Balkanu se veže za Aleksandra Makedonskog (336 – 323. godina p.n.e) i njegovo izbijanje na Dunav. On je tu primio poslanstvo Kelta koji su se nalazili na Dunavu. Dolaskom na ove prostore oni su pokorili Sinde, Sigine, Gaukene i Agatirse. Zbog moći Aleksandrove vojske nisu se usuđivali napasti narode koji su bili u zavisnosti prema Makedoncima, pa se u sklopu vojne kapmpanje okreću prema ilirskom plemenu Autarijatima. Njih su porazili posluživši se ratnim lukavstvom, zatrovavši im hranu i piće, čiji su Autarijati bili veliki ovisnici. Pojedini antički pisci navode i da su Ardijejci ti koji su poraženi, ali i da su u konačnici Ardijejci ti koji su porazili Kelte. Apijan spominje da su Autarijati bili keltski saputnici u njihovom daljnjem pohodu prema Grčkoj. Obzirom da su Ardijejci živjeli južnije od Autarijati, da bi Kelti uopće došli u kontakt sa njima, morali su preći preko teritorije Autarijata.
Da su Kelti došli u sukob upravo sa Autarijatima svjedoči niz keltske materijalne kulture u jugoistočnoj Bosni i sjevernoj Hercegovini pronađene u nekropoli Jezero – Sase i gradini Kulina – Vrdolje. Sjeverno od Višegrada, na desnoj obali rijeke Drine, na lokalitetu Jezero – Sase smještena je nekropola od osam tunela, prečnika 15 do 20 metara i visine 0,80 do 1,5 m. Sahranjivanje je skeletno, dok je samo jedan tunel iskopan a u njemu je pronađena keramika keltskog – latenskog tipa. Na gradini Kreča, pronađena su tri keramička fragmenta koji prema stilskim i tipološkim karakteristikama vuku na keltsko – latenski tip. Bolje prisustvo Kelta pruža gradina Kulina – Vrdolje, stacionirana 7 kilometara od Konjica. Već na samoj površini pronađene su velike količine keramike keltsko – latenskog tipa. Sama gradina pripadala je području Autarijata, a zbog svoga položaja služila je kao strateška utvrda okrenuta prema gornjoj Neretvi. Pronađeni ostaci svjedoče da su na ovim prostorima, neposredno nakon rušenja autarijatske zajednice, živjeli Kelti. Time definitivno imamo svjedočenje da su Kelti bili prisutni na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, duž teritorije koju je naseljavalo ilirsko pleme Autarijati. Ipak, njihovo prisustvo i van ovog područja imamo na osnovu nalaza keltsko – latenske kulture pronađene na prostoru današnjeg Teslića. U maloj latenskoj nekropoli u Vučici, koja datira iz druge polovine IV stoljeća p.n.e, pronađeni su ostaci tipične keltsko – latenske fibule i koplja izrađenih prema šablonu keltskog naroda. Svoj veliki utjecaj su ostavili i na prostoru Donje Doline kod Sanskog Mosta, gdje su se izmiješali sa plemenom Japoda. I bosutska kulturna grupa, koja je bila sjeverni autarijatski susjed, svoju egzistenciju završava tokom sredine IV stoljeća p.n.e, što neminovno navodi da je i ona propala pod invazijom Kelta. U porječjima velikih panonskih rijeka Kelti su našli dobru zemlju, na kojoj su se bavili zemljoradnjom, lončarstvo, rudarstvom i obradom metala.
Osnovna prednost Kelta, i razlog pokoravanja autohtonih zajednica Ilira, ležala je u njihovom konjaništvu i ubojitim širokim i dugačkim dvosjeklim mačevima, koji su dostizali i jedan metar dužine, sa zaobljenim vrhovima. To je Keltima uvijek omogućavalo da imaju bolju početnu stratešku prednosti u svakom sukobu sa Ilirima, koji su bili poglavito pješaci naoružani kratkim mačevima i bodežima. U svom nastupanju prema prostoru današnje BiH, spustili su se dolinom rijeke Morave i Drine, a vjerovatno su Semberija i Mačva imale ulogu polaznih tački u keltskoj invaziji na naše prostore, tačnije na prostor ilirskog plemena Autarijata. Danas je općeprihvatljivo mišljenje da su Autarijati brzo pokoreni, što se ne može uzeti kao potpuno tačno. Sasvim je sigurno da je pružen višegodišnji otpor i pored inferiornosti, čemu svjedoči antički pisac Polijen koji o keltsko – autarijatskom ratu kaže da bio krvav i dugotrajan, te da su Kelti u konačnici porazili Autarijate tek kada su pribjegli taktici lukavstva. Obzirom da zajednice Autarijata susrećemo i poslije, vjerovatno su bili dobro oranizovani tokom borbi. Dok se narod povlačio vojska Autarijata je pružala žestok otpor Keltima, a i nakon rimskog pokoravanja susrećemo brojne autarijatske ratnike koji su bili rimski plaćenici tokom dijadoških ratova. Analizirajući antičke spise, početak sukoba Kelta sa Autarijatima nije mogao započeti prije 334. godine p.n.e, a sigurno ne i prije pohoda makedonskog namjesnika Trakije Zopriona, koji se desio istovremeno sa Aleksandrovim pohodom na Indiju od ljeta 327. godine do 325. godine p.n.e. Obzirom da je drugo keltsko poslanstvo posjetilo Aleksandra u Babilonu u proljeće 323. godine p.n.e pretpostavlja se da su Kelti tada još uvijek bili “mirni”. Kelti su naše prostore vjerovatno napali krajem treće ili početkom druge decenije IV stoljeća p.n.e.
Nivo keltskog razaranja naših prostora je izrazito veliki. Kelti su bili opće poznati po surovosti prilikom vojnog pohoda. Ostalo je zapisano da su svojim bogovima žrtvovali zarobljene Autarijate i ostale Ilire, palili su zarobljenike, iz trudnih žena su kopljima čupali nerođenu djecu, vršili su masovna ubojstva itd. Među njima je bio prisutan i slučaj kanibalizma, a tokom pohoda na Grčku u Etoliji su jeli meso novorođenčadi. U očima Autarijata njihov pohod je izgledao kao prava apokalipsa, kao kazna bogova za njihove grijehe. Oni su ih, zbog farbanja u “boju žabe” nazivali “žabama”. Kelti su na našim prostorima ostali sve do 280. godine p.n.e kada su krenuli u pohod prema Grčkoj, što je i bio njihov primarni cilj, gdje su nakon niza uspjeha doživjeli težak poraz 279. godine p.n.e, nakon čega su se počeli povlačiti – jedna grupa prema sjeveru a druga prema Maloj Aziji. Ona koja se povlačila prema sjeveru, uglavnom je pala u ruke Ilira, koji nisu zaboravili njihova zlodjela.
