U mjesecu septembru 1992. godine mjesto Brodar, udaljeno osam kilometara od Višegrada, na ušću rijeke Lim u Drinu, bilo je poprište velike bitke u kojoj su pripadnici 1. slavne višegradske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine, pod komandom Ahmeda Sejdića porazili pripadnike Vojske Republike Srpske koja je kontrolisala ovo mjesto i putnu komunikaciju prema Rudom. Prema ovoj bitci snimljen je film “Lepa sela lepo gore”, reditelja Srđana Dragojevića. Film je poznat po stradanju grupe srpskih vojnika u tunelu. Ipak, stvarno slika koja se septembarskih dana 1992. godine dešavala na prostoru Brodara kod Višegrada znatno je drugačija od one koja je prikazana na filmu.
Kanjon Drine je u septembru 1992. godine bilo mjesto žestokih borbi između ARBiH i VRS, na prostoru od Međeđe do Hidrocentrale Višegrad. Forsirajući rijeku Drinu, veslajući čamcima pod okriljem mraka, borci 1. slavne višegradske brigade su nakon teške bitke 6. septembra oslobodili selo Drinsko, u kojem je bila stacionirana jaka srpska artiljerija. U iznenadnom napadu oslobođene su dvije strateške pozicije, što je natjeralo civilno stanovništvo na bijeg, dok se srpska odbrana potpuno raspala. Tim činom oslobođen je značajan prostor lijeve obale Drine, što je imalo rezultat da bosanska vojska stavi pod svoju kontrolu komunikacijske prilaze Višegradu iz tri pravca. Nakon novog grupisanja, i dolaska svježih snaga iz Goražda, plan je bio da se krene i u konačno oslobođenje Višegrada. Ipak, zbog slabog sistema komunikacije snage ARBiH nisu mogle koordinirati nove napade, što je znatno pomoglo VRS koja je uz pomoć svježih snaga iz Višegrada i Rudog krenula u kontraofanzivu, nakon čega su se pripadnici 1. slavne višegradske brigade morali povući prema Goraždu. U trenutku povlačenja iz Drinska, jedna grupa diverzanata 1. slavne višegradske brigade na čelu sa Bektom Gackom, u večernjim satima 8. januara, čamcem prelazi rijeku Lim te prodire u dubinu srpskih položaja između Strmice i Brodara. Nedugo nakon njih još jedna diverzantska grupa pod komandom Zaima Kustura Hodže, prodire iza srpskih položaja. U podnevnim satima narednog dana, otpočela je Bitka za Brodar. Snage ARBiH su se dobro pripremile. Na stijeni Viktorija, na lijevoj obali Drine, stacionirale su jedan PAM, čiji je zadatak bio da se blokira sve što ide iz pravca Rudog. Zadatak diverzantskih grupa je bio da presreću kolone pripadnike VRS, na putnoj komunikaciji, i uništavaju ih. Tako su Bektini diverzanti gađali kamion sa pripadnicima VRS, ali su ga promašili nakon čega se on zaustavio, zbog oštećenja, a srpski vojnici iz kamina su pobjegli u tunel u Brodaru kako bi se spasili. Bitka za Brodar je brzo dobijena uz zarobljavanje jednog tenka, dok je grupa srpskih vojnika ostala zarobljena u tunelu i time stavljena pod opsadu snaga 1. slavne višegradske brigade, nakon što su četiri dana vođene borbe da se zarobljeni srpski vojnici izvuku, ali svaki pokušaj je odbijen. Već na samom početku srpski vojnici su pozvani da se predaju ali su oni to odbili. Komandir Ahmed Sejdić je rasporedio dvije grupe ljudi, jednu na tunelu i jednu oko tunela, čiji je zadatak bio da nadziru tunel i ne dopuste srpskim vojnicima da pobjegnu. Ipak, nakon devet dana čuvanja nekoliko srpskih vojnika iz tunela je iskoristilo nepažnju grupe koja je čuvala izlaz iz tunela prema mostu i Drini, izašlo iz njega te plivanjem niz Drinu uspjelo se izvući.
Nakon rata svoju verziju priče o dešavanjima u tunelu Brodar ispričao je i preživjeli srpski vojnik Mikajlo Šimšić: “Nas četvorica vojnika iz treće čete Drinskog bataljona Višegradske brigade VRS, Slađan Simić iz Bosanske Jagodine, Novak Arsić iz Veletova, Vladan Gavrilović iz Višegrada i ja, te trojica dobrovoljaca iz Srbije, Stevo Panić iz Smedereva, Milovan Lučić iz Užica i Stanko Mađaševac iz Lazarevca, našli smo se devet dana i devet noći u klopci u tunelu Brodar, dugom 97 metara, punom nekih betonskih ploča, s desnom krivinom na polovini tunela. Četvorica njih, Novak, Vladan, Steva i Milovan, ostali su zauvijek u tunelu. Milovan i Vladan poginuli su u tunelu od gelera. Novak je bio teško ranjen i kad je osjetio da umire, pucao je sebi u sljepočnicu. Bio je sedmi dan kad se ubio Novak. Stevo iz Lazarevca je ostao u tunelu pored svog pobratima Milovana iz Užica da čuva njegovo mrtvo tijelo i na kraju je poginuo. Nas trojica krenula smo u smrt, ali smo nekim čudom ostali živi”.