Često je spominjao da je, zahvaljujući banu, Bosna ponovo postala utočište slobodnoumnih ljudi iz cijelog svijeta, da su ovdje prepoznali svjetlo svi oni koji su bježali od mraka inkvizicije. Mrak je mrak, inkvizicija je inkvizicija i svaka lomača je ista, bez obzira na to koja vjera je potpalila vatru u kojoj su gorjeli ljudi i knjige. Tjerani ognjem i mačem inkvizicije, u Bosnu su kao u slobodnu pristizali nevini a žigosani ljudi s juga Francuske, iz Venecije, Napulja, Trogira, Splita… U Bosnu su bježali i Bugari, Vlasi, Grci, Saraceni… Odbačeni od svojih, ovdje su našli utočište i postajali naši mislioci, učitelji, pisari, prevoditelji, komedijanti, klesari, trgovci, kovači, drvodjelje, zidari…
(…) Zatim se za riječ javio napolitanski plemić Frančesko. Bio je to snažno građen srednjovječni čovjek bez kose, s gustom, uredno podšišanom bradom. U Napulju je počeo govoriti protiv pape, inkvizicije i dominikanaca. Naročito se bio okomio na dominikance. U zadnji čas uspio je pobjeći inkviziciji. Postoji nekoliko različitih priča o tome kako je dospio u Bosnu. Sve su ispričali drugi. Frančesko o tome nikada nije rekao nijednu riječ. Nije htio odati ime niti jedne osobe koja mu je pomogla da preživi.
“Neću govoriti u ime neke od bosanskih oblasti. Govoriću u ime nas, slobodnoumnih ljudi cijele Evrope koji smo utočište našli u Bosni. U sredinama iz kojih smo pobjegli mi smo žigosani, proglašeni hereticima i krivovjernima, ljudima koje treba spaliti zajedno sa njihovim knjigama. Nas, božje ljude, progonili su oni koji se nazivaju božijim psima.”
Dok je govorio, pogledom sam pronalazio ljude izbjegle iz južne Francuske, Firence, Napulja, Sicilije, Španije, Lombardije, Galicije, Zadra, Poljske, Vlaške, Bizantije, Grčke, iz cijelog svijeta. U Bosni su našli spas i pretvorili je u sklonište, ali i u univerzitet slobodnoumnih ljudi cijelog svijeta.
“Bosnu sam doživio kao nadu i slobodu. A bez slobode i nade se ne može živjeti. Ovo je jedini prostor u kojem mogu slobodno živjeti, govoriti, pisati i disati. Ovdje je nestalo moje nesanice i straha od smrti. Strah od inkvizicije dugo nisam osjetio. Sada ga sasvim jasno osjećam. Ne vjerujem ja da car Dušan napada Bosnu samo radi Huma. Previše je oružja dobio od Mletaka da bismo mogli biti naivni i vjerovati da njegova invazija na Bosnu nije i pohod inkvizicije koja želi iskorijeniti herezu u Bosni. Papa se odavno dvoumi koga da pošalje u krstaški pohod na bosanske bogumile. S mladim ugarskim kraljem sukobio se oko Zadra, Napulja i Klisa. Za sada na njega ne može računati. Prije toga bio je neugodno iznenađen sukobom franjevaca i dominikanaca. Za njega je možda ipak najbolje da ovaj prljavi i krvavi posao obavi car Dušan. Time bi Dušan ugodio inkvizatorima i samome sebi.”
Svi su ga pažljivo slušali. Frančesko je nastavio govoriti svojim neobičnim naglaskom.
“Jeste dragi prijatelji, oni našu slobodu i želju da budemo svoji, a ne njihovi, nazivaju herezom i kugom. Njihov lijek za ove bolesti su oganj i mač. Saveznici su im svi oni koji nam mogu i žele doći glave. Oprostite, časni bane, što sam opširan. Mi, koji smo svoje posljednje i jedino utočište našli u Bosni, više nemamo gdje pobjeći. Ovo je naša jedina sloboda i jedina zemlja. Branićemo i Bosnu i sebe od cara Dušana i od bilo koga ko na nju nasrne.”
IZVOR: “Molim te zapiši”, Jasmin Imamović
