Osvajanjem naših prostora Rimljani su nastojali dodatno vojno učvrstiti svoju vlast. Zbog geopolitičkog i privrednog značaja otpočelo se sa izgradnjom cesta. Glavno ishodište cesta za Bosnu i Hercegovinu je bila Salona (Solin) i Narona (Vid kod Metkovića). Izgradnji cesta naročit značaj je dao Publije Kornelije Dolabela (14. – 20. godina), koji je bio namjesnih rimske provincije Dalmacije u sklopu koje se nalazio i veći prostor BiH. Dolabela je rođen 24. godine p.n.e u aristokratskoj porodici.
Za vrijeme svog namjesništva izgradio je oko 580 kilometara ceste. Iz Salone su vodile tri magistrale: Salona – Burnum (Ivoševci kod Knina) Grab – Kamensko – Bosanski Petrovac – dolina Sane i dalje prema Savi, sa regionalnim odvojcima za Ključ, kroz područje Japre i prema Bihaću. Druga cesta je vodila pravcem: Salona – Prolog – Livanjsko polje – Glamočko polje – Banja Luka – Bosanska Gradiška sa lokalnim odvojcima za Kupreško polje, Šipovo i Mrkonjić Grad. Treća cesta je vodila pravcem: Salona – Ržano – Buško blato – Duvanjsko polje – izvorište Rame – Gornji Vakuf – Vitez – Kiseljak – Breza, sa ograncima oko Duvanjskog polja, na Ravanjskom polju, oko Gornjeg Vakufa, u dolini Lašve i oko Kiseljaka.
Iz Narone je jedna cesta vodila u unutrašnjost Bosne pravcem: Narona – Čapljina – dolina Neretve do Bijelog polja – Nevesinjsko polje – Boračko jezero – Konjic – Ivan planina – Sarajevsko polje – Romanija – Drinjača – dolina Drine i dalje nizvodno do Save. Druga cesta je vodila pravcem: Narona – Čapljina – Klepci – Stolac – Gradac – Mosko – Panik i dalje prema istoku.
Iako je po rimskim standardima prosječna širina ceste bila između 1,1 i 7 metara, interesantna činjenica je da su rimske ceste na našim prostorima bile i do 20 metara široke.
Građene su veoma solidno, pa se i danas vide njezini tragovi. Postojale su tri metode izgradnje ceste: obična cesta od višeslojne zemlje, uzemljena sa šljunastom površinom i standardna cesta sa pravougaonim betonskim blokovima. Prilikom gradnje najprije se trasirao put kojim je cesta trebala ići. Zatim bi legionari, radnici i robovi pristupili mukotrpnom poslu kopanja dva paralelna jarka, koji su obično iznosili četiri metra.
U većini mjesta cesta bi bila ukupno široka 10 metara uključujući i stazu za pješake sa obje strane. Kada bi kopači došli do čvrstog tla, jarak bi se napunio sa tri ili četiri sloja raznih materijala. Zatim bi se nasuo šljunak ili postavili betonski blokovi. Zavšni sloj je predstavljao zbijeni šljunak. Ceste su bile blago izbačene na sredini, kako se na njima ne bi zadržavala voda, već se slijevala u jarke sa svake strane. U cilju modernizacije kasnije je postavljana i rasvjeta od baklji. Savremene ceste su u potpunosti naslijedile ostatke rimskih trasa.
Uz cestu su pronađeni i brojni miljokazi na kojima je navedena kilometraža i podaci o tome za vrijeme kojeg cara su izgrađene ili popravljane. Obzirom na važnost bile su pod stalnim nadzorom službi za održavanje, koje su se brinule o održavanju dobrog stanja cesta, te da se na njima promet odvija besprijekorno. Na određenim rastojanjima podizane su i stanice gdje se moglo prenoćiti i bezbijedno ostaviti putna roba. Postojala je i prometna policija – beneficijari, koja se brinula za sigurnost putnika i robe.
Na ulazima u klisure i drugim nepristupačnim mjestima, pogodnim za pljačku, postavljane su naoružane posade koje su sprječavale mogućnost pljačke. Uskoro su počela nicati i rimska naselja uz ceste, koja su imala funkciju putnih stanica. U početku su stanovnici tih naselja bili isključivo trgovci, isluženi vojnici i službena lica.
