Početkom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini srpska medijska propaganda je izraelskim medijima plasirala tvrdnje kako su se preci bosanskih muslimana u toku Drugog svjetskog rata borili na strani hrvatskog ustaškog režima i njemačkih SS snaga, dok su Srbi i Crnogorci činili partizanski pokret. Ipak, Izrael je u toku 1993. godine nudio BiH formalno priznanje, ali je tadašnji politički vrh na čelu sa Alijom Izetbegovićem, koji je ovisio o pomoći muslimanskih zemalja, a posebno Irana, vješto izbjegavao razmatranja o toj temi. U trenutku kada su objektivni mediji izvještavali o masovnim zločinima srpske strane nad Bošnjacima i Hrvatima, ambasada Savezne Republike Jugoslavije u Izraelu je počela sa propagiranjem teze o jednakom učešću u zločinu svih strana. Tako je 14. februara 1994. godine otpravnik poslova Mirko Stefanović za novine ‘Jerusalem Post’ izjavio: “Tragediju i patnje jugoslavenskih naroda ne mogu objasniti oni koji se trude da optuže samo jednu stranu za sve zločine. Nema dobre ili loše strane, nema agresora i nema žrtve u ratu koji traje u Bosni i Hercegovini. Svi koji su uključeni u rat jednako su odgovorni za zločine i razaranja”.
Iako su američki mediji, a posebno novine, kao i mediji niza evropskih zemalja u kojima je Izrael imao jednakog saveznika kao i u Americi, javno objavljivali veliki broj izvještaja o srpskim zločinima, izraelsko javno mijenje, odnosno zvanična politika nisu dopuštali da ti izvještaji dospiju do mase prosječnih izraelskih ljudi. Za svo vrijeme svjetskog izvještavanja o zvjerstvima srpske vojske, izraelski mediji su nijemo šutjeli, ili su u najboljem slučaju plasirane vijesti o ubistvima za koje se nije znalo ko je počinitelj. U takvom pristupu naročito su prednjačili izraelski tabloidi. Tako je ‘Yediot Aharonot’ 6. avgusta 1992. godine – postavio na prvoj stranici banner: “Nakon što je grupno silovana majka je zamolila da podoji svoju bebu. Jedan od silovatelja je nožem odsjekao bebi glavu i dao joj je u ruke” ili naslov veterana izraelskog novinarstva Ron Ben Yishai-a “Žene i djeca su odvojeni od muškaraca, i tada su se začuli pucnjevi.” Ne piše, međutim, ko su bile žrtve silovanja i ubistava, a koje su nacionalnosti bili silovatelji i ubice.
U Izraelu je bilo aktivno nekoliko novinara porijeklom iz bivše Jugoslavije, tačnije iz Srbije. Jedan od njih je Yosef Tommy Lapid, editor i kolumnist lista ‘Ma’ariv’ koji je rođen u Novom Sadu 1921. godine, i iz kojeg je emigrirao u Izrael 1948. godine. Njegovo pravo ime je Tomislav Lampel. Dana 14. avgusta 1992. godine za list ‘Yeted Hane’ je izjavio: “Mi moramo podržati Srbe bez obzira šta oni čine. U mojim očima oni su moje pleme.” U poznatoj izraelskoj televizijskoj emisiji ‘Popolitika’, Lapid je u junu 1995. godine izjavio: “Mi Srbima dugujemo apsolutnu podršku. Jevrejsko srce je sa Srbima.” Lapid je 9. avgusta 1992. godine prokomentarisao fotografije logoraša iza žica srpskih koncentracionih logora, kao i komentare renomiranih i svjetski priznatih reportera o strašnim zločinima u tim logorima, kao i na terenu u BiH. U jednoj svojoj editorskoj kolumni napisao je slijedeće: “Do ovog momenta nisu nađeni nikakvi dokazi koji potvrđuju postojanje koncentracionih logora, a to su samo izmišljotine Muslimana i Hrvata s ciljem da nepravedno optuže Srbe. Međutim, izgleda da je nastupila druga faza rata. U prvoj fazi Srbi su pobjednici na vojnom planu, dok su njihovi protivnici pobjednici na planu propagande.”
Druga ključna persona srpskog lobija u Izraelu bio je Raoul Teitelbaum, novinar lista ‘Yediot Aharonot’, porijeklom iz Srbije. Svoje stavove je iznosio u poznatoj emisiji ‘Moked’, a pored toga često je organizovao simpozijume o ratu u BiH te Hrvatskoj na izraelskim univerzitetima. Nezaobilazna tema mu je bila “Islamska deklaracija” Alije Izetbegovića. Na jednom simpozijumu održanom na “Hebrew Univeristy-u” 7. juna 1993. godine izjavio je da Bošnjaci ne mogu biti nacija, te da je u BiH u Drugom svjetskom ratu osnovana SS divizija. Gotovo cijeli svoj rad je posvetio plasiranju izraelskoj javnosti teza o 13. SS diviziji “Handžar”, kao jedinici u koju su hrlili svi Bošnjaci. Nije ostalo zabilježeno da je izraelskoj javnosti ikada pričao o zločinima četnika i Nedićevog režima nad Jevrejima u Srbiji.
Kada je izraelska vlada u februaru 1993. godine primila 82 bošnjačke izbjeglice lobi oko Teitelbauma i Lapida je plasirao nekoliko gnusnih komentara objavljenih u ‘Ha'aretzu’ 2. februara 1993. godine. U prvom komentaru je objašnjeno ko su Bošnjaci: “Bosanski muslimani su nasljednici Turaka koji su zauzeli Bosnu 1463. godine, ali su oni u stvarnosti kršćani koji su prešli na islam da bi dobili privilegije koje muslimani cijelog svijeta imaju do današnjeg dana. Ko nam garantuje da ove muslimanske izbjeglice iz Bosne koje smo primili nisu djeca ili unučad onih muslimana koji su bili pripadnici Handžar SS divizije, a koji su nemilo ubijali bosanske Jevreje prije 48 godina?”
Izraelski historičar Yehoshua Porat je tvrdio da Bošnjaci nisu stvarni narod, niti je BiH stvarna država. Bivši gradonačelnik Jerusalema Teddy Kollek je 29. novembra 1992. godine u listu “Boston Globe” izjavio: “Duboko u arapskoj filozofiji je osvajanje pomoću ratova, a ne miroljubivo osvajanje. I ako damo Arapima istočni dio Jerusalema, oni će tražiti Kordobu, Granadu i pola Španije. Oni smatraju da sve njima pripada. To je ‘Dawlet el Islam’, odnosno filozofija prema kojoj je muslimansko sve ono gdje su muslimani ikada vladali. To se vidi i u Bosni. Tamo je bazični islam.” Izraelski političar Haim Baram je za list ‘Kol ha'ir’ komentarišući pad Srebrenice 21. jula 1995. godine izjavio: “(…) taj srpski napad [je] isprovociran zločinima bosanske vojske nad Srbima iz okoline Srebrenice.” U svojoj kolumni naslovljenoj “The Coming of the Sword” objavljenoj u ‘Jerusalem Postu’ 23. marta 1994. godine novinar Alfred Sherman navodi da se “Jevreji trebaju identificirati sa Srbima i dati im podršku, a to su zajednički neprijatelji oličeni u njemačkoj težnji za ekspanzijom, muslimanskom fundamentalizmu, katoličkom klero – fašizmu i tzv. međunarodnoj zajednici”.
Što se tiče Izraelskog političkog vrha, u toku agresije na RBiH nikada nije zauzet zvanični stav o ratu – niti je bio naklonjen Srbima, kao agresorima, niti Bošnjacima, kao žrtvama agresije. Međutim, zabilježene su određene izjave, poput one od 7. avgusta 1992. godine kada je Šimon Peres izjavio da je šokiran tvrdnjom o postojanju srpskih koncentracionih logora uz poruku: “Pozivam narode Jugoslavije da zaustave rat”. Na ovu izjavu energično je reagirao tadašnji ambasador SR Jugoslavije u Izraelu Budimir Košutić koji je izjavio da su logore uspostavili “Muslimani i Hrvati, dok u područjima koje kontroliše srpski narod ne postoji niti jedan koncentracioni logor”.
Izraelski mediji su u novembru 1992. godine izvjestili da su izraelski agenti navodno stupili u kontakt sa bosanskohercegovačkim političkim vrhom u Sarajevu u cilju izvlačenja sarajevskih Jevreja iz opkoljenog Sarajeva. Međutim, navedeno je da je uvjet izvlačenja bila javna izraelska podrška ukidanju embarga kao i tajni dotur veće količine naoružanja ARBiH. Bez obzira da li ove tvrdnje bile tačne ili ne, Izrael je trajno kršio embargo snabdijevanjem srpske vojske, a glavni posrednik takve politike je bio Jezdimir Vasiljević, zvani gazda “Jezda”, koji je sa Izraelom sklopio dogovor o isporuci naoružanja još u oktobru 1991. godine. Kada je u novembru 1992. godine u Beograd stigao Ari Ben Manashe, agent izraelskog Mossada, na radiju ‘B-92’ je izjavio da je Srbija, odnonso tada Jugoslavija, dobijala naoružanje od Izraela i Rusije. Uskoro je i definitivno potvrđeno da srpska strana koristi municiju proizvedenu u Izraelu, kada je u televizijskom intervjuu 2. decembra 1994. godine voditelj Yaron London naveo da je u razgovoru sa jednim humanitarcem iz Izraela koji je boravio u Sarajevu viđena municija sa hebrejskim natpisima. Još ranije, u listu ‘Ha'aretzu’ je 27. avgusta 1993. godine objavljen tekst o zarobljavanju izraelskog transportnog broda na kojem je italijanska granična policija pronašla dvadeset vojnih kamiona i veliki broj automatskog oružja. Ministar za okoliš Yossi Sarid je 1994. godine tvrdio da Izrael ne prodaje oružje Srbiji, ali je izbjegavao odgovoriti na svako pitanje o tome da li je Izrael prvih ratnih godina snabdjevao Srbiju oružjem i tako svjesno kršio sankcije UN-a.
