Unatoč intenzivnim naučnim istraživanjima da se spoznaju barem osnove jezika kojim su pričali Iliri i danas su rezultati na tom planu veoma oskudni. Razlog tome leži da do danas nije sačuvan niti jedan tekst, kao ni rečenica u djelima antičkih pisaca pa čak niti na kamenim spomenicima. Antički pisci bilježe svega nekoliko riječi kojima su se služili Iliri, ali nam one ipak ne mogu mnogo toga reći o jeziku kojim su oni govorili. Obzirom da su Iliri posebnu pažnju pridavali alkoholnim pićima, koje su u velikom broju i izvozili, ostala nam je zabilježena riječ “sabaium” kojom su Iliri nazivali svoje omiljeno alkoholno piće pravljeno od ječma. Drugu zabilježenu riječ imamo od Sv. Jeronima koji svjedoči da je antički narod u okolici današnjeg Cavtata na svom narodnom jeziku zmiju nazivao “Boas”.
O ilirskom jeziku se ponajviše može saznati na osnovu analize velikog broja ličnih imena plemena kao i geografskih naziva, koja su sačuvana u grčkom i latinskom jeziku antičkih pisaca. Napori naučnika su u najvećem dijelu usmjereni na identifikaciji autohtonih ilirskih imena, na proučavanje njihove geografske rasprostranjenosti, a naročito na proučavanje onomastičke formule u različitim periodima rimske vladavine na ovim prostorima. Jednako tako nastojalo se otkriti više o etimologiji njihovog značenja, kao i glasovnim zakonima ilirskog jezika.
Neka ilirska imena, naročito lična i plemenska, sačuvala su se u albanskom jeziku, što omogućava otkrivanje značenja nekih od tih imena. Tako se pomoću albanske riječi delme = ovca pokušava objasniti ime ilirskog plemena Dalmata. Ime plemena Dardanaca možda ima veze sa albanskom riječju dardhe = kruška, naziv Maluntum (današnji Molunat južno od Dubrovnika) objašnjava se riječju mal = brdo, dok se ime ilirskog grada Dimallum tumači riječju bige = brdo sa dva vrha. Neka se imena mogu objasniti i etimologijom iz opće indoevropske jezične baštine ali sve to malo pomaže u otkrivanju karakteristika ilirskog jezika.
Proučavanje ilirskih imena pokazalo je da se pojedina imena pojavljuju samo na određenim prostorima, pa se prema tome ne može računati na jedinstven ilirski antroponimij. Zagrebački filolog Radoslav Katičić je u drugoj polovini XX stoljeća otpočeo sa analizom ličnih imena koja se susreću na nadgrobnim i drugim natpisima i u djelima antičkih pisaca. Pri tome je ustanovljeno da postoje najmanje četiri definirana imenska područja Ilira – jugoistočno, dalmatsko – panonsko, sjevernojadransko i noričko, a da unutar svakog postoji i niz podpodručja. Ovakva istraživanja su na površinu izbacila jedan krupan problem: jesu li Iliri govorili jednim jedinstvenim jezikom, kako se ranije mislilo, ili nizom različitih jezika? Na osnovu onomastičkih nalaza ne može se izvesti kategoričan zaključak, ali je malo vjerovatno da su svi Iliri, od Alpa na sjeveru do Epira na jugu, i od Jadranskog mora na zapadu i Dunava na istoku, govorili jedinstvenim jezikom. Obzirom da nema lingvističkih dokaza za takvu tvrdnju umjesto izraza “ilirski jezik” ili “jezik Ilira” koristi se termin “jezik Ilirika”.
Ipak, razmatrajući pitanje ilirskih ostataka u kasnijim civlizacijama na Balkanu, može se zaključiti da jezik Ilirika nije izumro u vrijeme dugotrajne rimske vladavine, nego da se sačuvao u znatno izmijenjenom obliku u današnjem albanskom jeziku, a novija istraživanja potvrđuju da je ilirsko – ablanska jezička veza potvrđena još u albanskom jeziku potkraj XVIII stoljeća.
