Da bi spriječila stagnaciju privrednog života Jugoslavija je šezdesetih godina XX stoljeća omogućila jednu interesantnu mogućnost stanovništvu, a to je odlazak na zapad kako bi poboljšali svoj život u financijskom pogledu. I samoj državi je to odgovaralo jer bi time oni radnici koji nisu uspijevali naći posao u državi stekli životnu egzistenciju a i Jugoslavija bi imala novi način priliva novca.
U Bosni i Hercegovini takvo stanje je naročito imalo efekta na prostoru Bosanske krajine. Početkom sedamdesetih godina pojavljuju se radnici u inostranstvu, u zemljama primateljicama zvani gastrabajteri. U tom periodu svaki drugi radnik iz Bosanske Krupe, Cazina i Velike Kladuše je bio zaposlen izvan svoje općine. Većinom se radilo o polupismenim ljudima koji su napuštali krajiška sela i odlazili “trbuhom za kruhom”. Preko 15 000 građana uskoro se našlo na prostoru Savezne Republike Njemačke i Austrije. Političari su nastojali da ovladaju ovom grupom ljudi, pa je već početkom 1971. godine na jednoj od sjednica Izvršnog vijeća Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine razmatrana mogućnost o angažiranju devizne ušteđevine radnika u inostranstvu. Svake godine su vladajuće strukture organizirale sastanke sa ovim ljudima, kada bi došli kući, kako bi im govorili o privrednim mogućnostima njihovog zanimanja. Posebno su isticali da bi bilo dobro da nabave mašine sa zapada kako bi mogli obrađivati zemlju.
Uskoro je politika pokrenula i novu inicijativu. Bilo je sasvim jasno da su sredstva koja su posjedovali gastrabajteri bila cilj političara. Time je potvrđena činjenica hroničnog nedostatka novca u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini, kojeg je trebalo nabavljati na razne načine. Ovaj pristup prema radnicima u inostranstvu su tokom 1976. godine provodile mnoge tvornice u BiH. Zbog njegove pozitivne usmjerenosti ubrzo je postao politički i privredni program bosanskohercegovačke vlasti. Naredne godine veoma pompezno je najavljeno da su radnici iz inostranstva živo zainteresirani za izgradnju privrednih kapaciteta u svom kraju. Uskoro je došlo i do posjete članova Kulturno – sportskog centra (KSC) Jugoslavija (Manheim, SR Njemačka) Bihaću gdje su obišli PPPK Krajinu, poljoprivredno – prehrambeni kombinat, koji je od strane političara ocijenjen kao onaj gdje se mogu plasirati sredstva gastrabajtera. Kada je početkom 1979. godine procijenjeno da bi gastrabajter trebao uložiti oko 90 000 dinara u tvornice, što je ekvivalentno dvogodišnjem ličnom dohotku stanovnika BiH, brojni su odustali od ulaganja. Bilo je sasvim jasno da su politički faktori računali na “legalnu korupciju”.
Da je gastrabajterska politika bila totalni promašaj govori niz pokazatelja. U vrijeme kada su vlasti nastojale doći do njihovih novčanih sredstava u Bosanskoj krajini je postojao nemali broj nezaposlenih. Tako je u Bihaću 1986. godine evidentirano 4 000 nezaposlenih. Godine 1980. u Bihaćkoj krajini je bilo 7 300 nezaposlenih. U periodu sve do 1987. godine političke strukture su obećavale zaposlenje gastrabajterima u tvornicama kod kuće, ali je broj nezaposlenih sve više rastao. Gastrabajteri se nisu željeli odreći svojih sredstava zarađenih na zapadu, za posao u domovini jer su smatrali da su domaće fabrike daleko neprofitabilnije nego one na zapadu. Koliko se shvatio značaj ove grupe, dovoljno govori podatak da su općinske, regionalne i republičke službe mijenjale radno vrijeme kako bi bili što više u kontaktu sa gastrabajterima. Time je sve više zapostavljan status domaćih radnika. Primjera radi, na skup zanatskih radnika u Velikoj Kladuši 1986. godine nije došao niko od predstavnika društveno – političkog života iako su bili pozvani. Time se dovoljno nameće zaključak u kakvom položaju se tada našla privreda BiH a i Jugoslavije.
