Osnivanjem reda janjičara, sredinom XIV stoljeća, ova postrojba je činila jednu od najelitnijih jedinica svjetskih armija. Iako su vremenom izgubili svoj prvobitni karakter a i značaj, oni su sve do ukidanja ovog reda 1826. činili najznačajniju komponentu Osmanskog carstva.
Ustroj bosanskih janjičara bio je daleko drugačiji od onih iz Istanbula. U prijestolnici su činili formaciju za specijalne namjene i nekada su to bile elitne jedinice, ali su se vremenom pretvorili u paradne formacije. Bosanski janjičari su od početka služili kao formacija koja je štitila granice Carstva jer je Bosanski ejalet imao status najvažnije pogranične pokrajine evropskog dijela Carstva, prvenstveno zbog čestih sukoba sa Austrijancima i Mlečanima. Treba napomenuti da je janjičarski korpus u Bosni u potpunosti bio kreiran od strane domaćih ljudi, kao i to da je on najbrojnija i najubojitija vojna sila koju je Bosna ikada imala.
Autentičan opis bosanskih janjičara s kraja XVIII i početka XIX stoljeća, imamo u dokumentu iz 1806. godine, koji je načinio francuski general Leclerc, koji je jedno vrijeme boravio u Bosni: “To je jedna vrsta aristokracije, jedan privilegirani zbor u državi, čiji su članovi poštovani od njihovih zemljaka a zaštićeni su i samim zakonom. Oni žive u svojim porodicama a nisu podređeni nikojem poretku i redu, niti samim vlastitim odredbama. Ne staruju se mnogo više od svojih sugrađana ni za vojničku naobrazbu, a razlikuju se od njih jedino u pogledu svojih povlastica. Većina janjičara prima plaću, a nekoji služe besplatno.
Njihova isprava je neka vrsta povelje koja glasi na plaću, odnosno na mirovinu na koju imaju pravo. Ova plaća se sastoji općenito od 22 groša ili 33 franka, a plaća se iz državnih prihoda napose pojedinom uz predodžbu gore spomenute isprave. Plaća se povećava obično iza rata, na kojem je dotični sudjelovao. Koji put bi se povisila i usred rata, bilo u znak milosti ili kao nagrada za junačko djelo. Janjičari su pješaci ili konjanici a sastavljeni su od odjela od stotinjak momaka.
Pojedini odio ima po jednog agu za zapovjednika i po jednog bajraktara, koji nosi bajrak. Ovo su jedini njihovi časnici. Kada se pozovu u vojnu, okupe se oko age, koji je određen da ih predvodi, te polaze na vojnu kao pješaci ili konjanici po dobivenoj odredbi. Odjeveni i oružani su po volji i po mogućnosti, te nose, ako hoće, kuburu, nož, sablju, koplje, pušku, dapače i sjekiru.
Vidio sam ih kako su polazili iz Travnika na vojnu na Drinu. Jedna od njihovih povlastica, do koje najviše drže je ta, da oni sami određuju, hoće li poći na vojnu ili neće, te da nisu podvrgnuti ničijoj vlasti osim svome agi, koji je podložan onom u Carigradu.
Domaći velikaši smatraju čašću biti članom janjičarskog reda. A i najbogatiji među zaimima i spahijama natječu se da dođu u janjičarski red, jer ovi uživaju veći ugled kod domaćeg stanovništva.”
