Sada više nemamo manjak, nego višak stambenog prostora. Evo, u Bosanskom Petrovcu i Ključu počele su da rade i škole i bolnice, uskoro će i u Sanskom Mostu. Ja sam pozvao i dalje pozivam ljude da se vrate. Ali ja nemam instrumentarij da ih vratim, zna se čija je to nadležnost. Nisam za osudu onih koji su otišli, svaki naš čovjek treba da se vrati u Bosnu. Ljudi su progonstvo doživjeli na različite načine, a ja sam prošao taj put prognanika. Ovih dana sam boravio u Ključu i slušao svađu djece koja su se vraćala iz škole. Kao vojnik sam tada rekao: “Vidi bataljončića đaka”, a to je naš život, naša budućnost za koju se treba i vrijedi boriti”, govorio je general Mehmed Alagić u intervjuu koji je dao za list “Dnevni avaz” 15. novembra 1995. godine. Dati intervjuu u daljnem tekstu prenosimo u cjelosti.

Kada smo brigadnom generalu Mehmedu Alagiću, komandantu 7. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, rekli da želimo razgovarati o svemu osim o ratu i ARBiH, njegova reakcija je bila: “Dobro, onda ćemo o fudbalu”. Priznajemo, očekivali smo da čujemo priču o generalu koji je sanjao da postane fudbaler ali… Da nisam otišao u vojsku, vjerovatno bih se bavio naukom. Ko zna, možda bih bio profesor nuklearne fizike. Možda. U svakom slučaju, bavio bih se naukom, išla mi je od ruke matematika, fizika, sve što ima veze sa tehnikom.

Ipak šta je presudilo da “odete” u vojnike?

Bilo je više faktora, porodica je bila siromašna, otac je sam radio. U to vrijeme otići na akademiju bila je posebna čast i svojevrstan izazov. Možda je ono što je presudilo bio moj nedolazak na republičko takmičenje mladih matematičara i fizičara. Bilo je to, mislim, 1965. godine. Uoči samog takmičenja razbolio sam se a kasnije, kada sam vidio zadatke, shvatio sam da bih ih bez ikakvih problema riješio. Eto, možda je i to kumovalo mom odlasku u vojnu školu, koju sam završio bez problema.

Brigadni general Mehmed Alagić kaže da se nikada nije pokajao zbog odlaska na vojnu akademiju, a pogotovo se ne kaje sada “kada su nam profesionalci, ne samo u vojsci, nego i u svim drugim segmentima života potrebni”. Razgovor sa generalom pravili smo “u nastavcima” jer obaveze zovu, i ma koliko se trudili da se ne dotaknemo Armije i rata, tome se nismo mogli oduprijeti. Zajedno sa generalom obilazili smo i slobodni teritorij njegovog rodnog Sanskog Mosta.

Kakav je osjećaj vratiti se u svoju kuću, kako je ponovo preći rodni prag?

Prvo, ja se nisam vratio svojoj kući. U Fajtovcima kod Sanskog Mosta je kuća moga babe, a i moja, moja kuća je u Banjoj Luci. A prelazak rodnog praga, pa fino, s bismillom, desnom nogom i eto ga u rodnoj ste kući…

Otkrio nam je jedan interesantan detalj vezan za njegove Fajtovce – naime, četnici u njegovom rodnom selu nisu zapalili ni njegovu, niti kuće drugih ljudi koji su kao borci ostali u Bosni. Zapaljene su kuće onih koji su otišli u inostranstvo. Istina, i kuća Alagića je opljačkana, ali zidovi i krov stoje. Kuću smo posjetili usput, brigadni general Alagić je i tada obavljao svoje dužnosti komandanta 7. korpusa.

Ima li komandant 7. korpusa uopće slobodnog vremena i šta radi kada je slobodan?

Tada razgovaram sa novinarima. Ja nikome ne dam “preko glave”, pa ni vama novinarima. Eto, kako biste se vi sada osjećali da ste mi preko glave? Šalim se, nekada bude i tako, pa se stiče utisak da ja ne želim da razgovaram. A nije tako, samo za razgovor sa novinarima moraju postojati uslovi, ne samo mjesto, nego i ambijent. Nekada se događaji odvijaju takvom brzinom da nema vremena za razgovore, a vas novinare sve zanima, znatiželjni ste, ponekad nemate mjere posljednji takav detalj je ona slika na kojoj nazdravljamo Dudaković, Karavelić i ja. Mada sam novinara koji je to uslikao zamolio da ne objavi sliku, on ju je objavio. Tako sada ispada da ja “jedva čekam” da se kucnem i da popijem, a ja ne pijem.

Primljeno k znanju gospodine generale! A da se mi ipak vratimo Vama. Može li dobar vojnik, oficir biti i dobar diplomata istovremeno?

Čovjek se nađe u različitim situacijama. Razni razgovori, pregovori, traže od čovjeka da razmišlja ne samo kao vojnik nego i kao političar. Teško je davati neke sudove o tome, jer nisu uvijek jasni stavovi, a ljudi se vežu za riječi, a volovi za rogove. Vojska je uvijek izraz centralne političke volje, i tu su stvari jasne. Ali se mora imati na umu i to da rejting, odnosno uvažavanje od drugih zavisi od situacije na terenu. A pošto je u ovoj zemlji rat, ja ne znam koji bi bio vidljiviji rezultat od uspjeha ili neuspjeha. Dobar vojnik može biti i dobar političar, no to je čak nekada i nephodno. Političari i vojnici moraju biti vizionari, pratiti situaciju na terenu.

Svoje obećanje da ćete se spojiti s jedinicama generala Dudakovića ste ispunili. Nedavno ste na jednom skupu javno rekli da još niste ostvarili zajednički cilj, zajedničko postrojavanje dva korpusa u Banjoj Luci, važi li taj cilj i dalje?

Inače, smatram da je za svakog čovjeka najbolje da, ukoliko mu drugi ne znaju postaviti zadaću, sam sebi postavi zadaću. To je prava mjera. Vidjet ćemo šta će donijeti pregovori, ali mislim da se većina ljudi slaže sa mnom u toj mojoj želji. Što se mene tiče, sve zavisi od naređenja pretpostavljenih.

Na kraju smo htjeli razjasniti i ono Vaše s početka da ćemo razgovarati o fudbalu. Jeste li imali ambicija da budete profesionalni sportista?

Kao klinac sam “kerio” loptu, kako se kod nas kaže, ali nikada ništa ozbiljnije. Kasnije, u školi, ozbiljnije sam se bavio atletikom, trčanjem. Sada, volim sam igrati šah, ali za to više nemam vremena. Volio bih ponovo šahirati.

Je li to zato što i u šahu imate pješadiju, artiljeriju, konjicu? Podsjeća Vas na ratovanje?

Ako se u svemu traži simbolika, onda je i cijeli život ratovanje u kojem neko dobiva, a neko…