Tridesete godine XX stoljeća predstavljaju period većeg dolaska turista u Sarajevo. Njih uglavnom nisu interesovale pojedine velike i moderne zgrade, jer su u njihovim zemljama one znatno modernije i raskošnije, nego Baščaršija, Jekovac, Bembaša, Hrid, Kozja ćuprija, Begova džamija, Šerijatska škola, Beledija, stari dućani i ostale znamenitosti Sarajeva, koje nastoje zabilježiti fotografskim aparatima. Strance je interesovao i bosanskohercegovački život po kućama, s toga su se smatrali sretnim ukoliko ih primi neka porodica u starinsku muslimansku kuću, koje su tada imale privid starinskog načina života. Dolaskom Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, postepeno se uvlačio i zapadnjački društveni život sa svim svojim dobrim i hrđavim stvarima. Kod pravoslavaca se znatno brže uvukao, dok je kod muslimana taj proces bio znatno slabiji. I kod Jevreja je u početku išlo dosta teže a onda je kod njih rapidno brzo zavladao.
Jutro bi u Sarajevu započinjalo učenjem salavata sa mnogobrojnih džamija, dok je mujezin, obilazeći šerefata, učio ezan i time pozivao ljude na molitvu. Ulice su bile prepune ćefenki (izloga za robu) i trgovaca podvijenih nogu. Narod je zorom izlazio na ulicu, u šetnju, obučen u raznovrsnu nošnju: turbani, fesovi, džubeta, crveni i žuti firali, cipele, čakšire, trambolosi. Brada je bila zaustupljena na gotovo svakom muškarcu. Muškarci su nosili zlatne lance oko vrata, dok oni siromašniji, sa sela, su često viđeni sa gunjevima, šalvarima i opancima. Bogati sloj društva i činovnici, preferirali su evropski stil oblačenja: bogata odijela, šešire, halbcilidre, cilindre. Dame su se oblačine znatno modernije, a tek ponegdje bi bila viđena crna feredža sa bijelom boščom na glavi posve sakrivena lica. Znatno rjeđe je viđana i crvena feredža sa bijelom boščom na glavi ali otkrivena lica. Muslimanke su nosile crne feredže a jevrejke crvene. Postojala je i ona grupa žena koja je nosila anterij, svilenu košulju sa starinskom “glavom” i svilenu suknju sa zlatom vezenoj ibadi i mahramom na glavi. Gotovo svaka ulica je imala česmu, oko koje su stajale djevojke u dimijama, jelecima, đečermama i nanulama sa fesićem na glavi, te momci sa ibricima. Dimije su uglavnom nosile katoličke djevojke. Obzirom da je bilo vrijeme Ramazana, kada je autor pisao o svojim zapažanjima iz Sarajeva, u večeri bi ulice bile osvijetljene, iftarilo bi se po dućanima, u prepunim džamijama bi se klanjala teravija, bašće na Bembaši su bile prepune a ugođaj su održavali svirači sa defovima i pjesmama. Sarajke su šetale ulicama nudeći kahvu ispečenu kod kuće. Omladina, i muškarci i djevojke, bi odlazila na Kozju ćupriju, tamo bi ašikovali i pili kozije ili kiselo mlijeko. Redovno bi se tu našli i svirači, pa bi nastalo kolanje, igranje i pjevanje. Sve to bi trajalo do 7 sati u jutro, kada bi svako krenuo svojoj kući. Za pravoslavni Božić, praksa bi bila da pravoslavci odu na Bembašu na izvor, i da se tu umiju, a onda da preko sebe nabace vodu. Mladići bi se okupili oko vrela pa bi djevojke dobacivale šale, da se ne smiju umiti, jer će time pokvariti lice. Učitelji bi išli od vrata do vrata i djeci čestitali Božić. Praksa svih djevojaka je bila da subotom otvore kapiju, kako bi se vidjelo kako peru kaldrmu u avliji. Što je kaldrma bila čišća i oribanija, dotična djevojka se smatrala vrjednijom. Za to vrijeme mladići bi prolazi i ašikovali. Ukoliko bi djevojka bila isprošena majka bi odlučila koji će dan kod nje biti ispraćaj djevojke. Tada bi pred nju došao momak sa poklonom i bokalom šerbeta. Svadbena povorka bi obično išla noću sa fenjerima, po dvoje u redu. Naprijed su išli muškarci a otraga žene. Kod đuvegijine kuće dočekala bi se mlada a potom bi nastalo veselje popraćeno rodoljubnim pjesamama. Ovako veseo duh nije bio prisutan samo na svadbama i veseljima.
