Blaž Kraljević se rodio 19. septembra 1947. godine u selu Lisicama kraj Ljubuškog. Jedno je od osmero djece Mare i Nikole Kraljević. Sa 19 godina odlazi na privremeni rad u Njemačku, da bi u ljeto iste godine pobjegao u Australiju, gdje se brzo snašao i postao uspješan poduzetnik – ugostitelj. Tamo se priključuje Hrvatskom revolucionarnom bratstvu, te je 1972. godine trebao učestvovati u tzv. Bugojanskoj grupi, ali ga je u tome spriječila australska tajna policija ASIO. U proljeće 1990. godine se privremeno vraća u Hrvatsku, da bi se nakon sređenih obaveza u Australiji, gdje je imao restoran, definitivno vratio u Hrvatsku 29. septembra 1990. godine. Dolaskom u Hercegovinu postaje šef promocije Hrvatske stranke prava (HSP), a 15. decembra 1991. godine biva imenovan za komandanta ratnog stožera HOS-a za Hercegovinu, sa činom pukovnika. U Ljubuškom formira i kamp za obuku pripadnika HOS-a. Vlada Republike Bosne i Hercegovine ga u avgustu 1992. godine imenuje za člana Glavnog štaba Armije Republike Bosne i Hercegovine, sa činom generala.
Sa nestrpljenjem su bojovnici Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), 9. avgusta 1992. godine gledali prema Mostaru odakle se trebao pojaviti Blaž Kraljević sa svojom pratnjom, u kojoj su se nalazili Bošnjaci i Hrvati. Za svaki slučaj HVO je napravio sačekušu na dva mjesta – putu prema Širokom i magistralnom putu uz Neretvu prema Čapljini. Oko 13:00 pripadnici HOS-a su zaustavljeni na punktu HVO-a kod kuće Glamuzina u mjestu Kruševo, na putu Mostar – Čitluk. Za nepune dvije minute Kažnjenička bojna HVO-a je hicima iz automatskih pušaka, sa svega nekoliko metara, izmasakrirala Blaža Kraljevića i njegovu pratnju. Ovim događajem i definitivno je promijenjen tok rata u BiH, koji će biti okončan tek krajem 1995. godine.
Pred sami početak agresije na BiH, Blaž Kraljević se vratio iz Australije, gdje je bio aktivan u desnim krugovima hrvatske emigracije. Sa grupom pripadnika tek oformljenog HOS-a počinje užurbano raditi na pripremi odbrane od agresije. U takvim okolnostima se stavlja i pod direktnu komandu Predsjedništva RBiH. Politika njegovog pokreta je bila bazirana isključivo na političku i vojnu saradnju između Hrvata i Bošnjaka u BiH protiv Miloševićevog režima i velikosrpske hegemonije koja je imala plan da eliminiše i Hrvate i Bošnjake. Saznavši za dogovor između Mate Bobana i Radovana Karadžića, o podjeli BiH i saradnji potpisan u Gracu 6. maja 1992. godine, Kraljević tri dana kasnije izdaje javni proglas u kojem poziva Bošnjake i Hrvate da ne prihvate izdaju BiH.
U ljeto 1992. godine HOS izrasta u respektabilnu vojnu silu. Oslobođenjem Mostara, u operaciji kodnog imena “Lipanjske zore”, HOS kreće u operaciju oslobođenja Trebinja, te do 6. avgusta 1992. godine, snage koje su bile sačinjene od Bošnjaka i Hrvata, zauzimaju zapadne dijelove općine Trebinje. U jeku borbi Mate Boban poziva Kraljevića u Mostar da se dogovore o vođenju zajednički akcija u Hercegovini. Ipak, taj poziv je bio obični mamac u kojeg se trebalo upecati vodstvo HOS-a. Navodi sastanak je oranizirao Vinko Martinović Štela. Vračajući se sa sastanka Kraljević je zajedno sa svojih 8 pratilaca upao u zasjedu HVO, nakon čega su likvidirani.
Danas se postavlja pitanje kome je zapravo smetao Kraljević? Dobroslav Paraga, predsjednik HSP 1861, je najavio pred Kantonalnim tužilaštvom u Mostaru da će podnijeti kaznenu prijavu protiv Brune Stojića, Valentina Ćorića, Mladena Naletelića Tute i Ivana Andabaka, zbog osnovane sumnje da su organizirali i zveli ubistvo general – bojnika Blaža Kraljevića i njegove pratnje. Kako navodi – “Uloga Ivice Primorca, Kraljevićevog zamjenika, u atentatu je više nego zanimljiva. I nerasvijetljena je. Dva dana prije atentata Primorac kreće u Zagreb po neke materijale. Tamo se nije pojavio. Ispostavilo se da je ostao u Grudama kod Mate Bobana i vrlo brzo dobio visoki čin. Kasnije je postao prvi čovjek obavještajne službe u jednom dijelu BiH. Možda su i zato nadležni u BiH dužni tu stvar izvući iz ladica. Blaž je bio prepreka stvaranju granica HZ Herceg – Bosne, koje su dogovorili Boban i Karadžić. Došlo je do zahtjeva Radovana Karadžića Mati Bobanu da nešto poduzme, jer se krši sporazum iz Graca i Karađorđeva po kojem je Neretva granica između Hrvata i Srba. I zbog toga je Blaž morao biti ubijen”.
Ivan Andabak je u dva novinska intervjua priznao da su Kraljevića i pratnju ubili pripadnici Kažnjeničke bojne, iz razloga što se oni, navodno, nisu htjeli zaustaviti na punktu. Prema službenom izvještaju HVO-a, pripadnici HOS-a su čak otvorili vatru na punkt. Prema izvještaju poginuo je i jedan pripadnik HVO-a, dok je drugi teško ranjen. Ipak, HSP 1861 je prilikom istrage i svjedočenja trojice svjedoka koji su se zadesili na punktu saznao da je istina potpuno drugačija. Prema svjedočenju Gordana Martinovića, koji je dao izjavu na Općinskom sudu u Ljubuškom, stoji: “Krečući se vozilom kadet, kojim je upravljao brat Ivan, po dolasku u Kruševo, kod Glamuzinovih kuća, na punktu smo zaustavljeni od strane vojne policije. Policajac je zatražio od mog brata dokumente. Okrenuo sam se i pozadi vidio iza nas dva vozila sa naljepnicom HOS-a. U tom momentu vidio sam da je iza zida došao u maskiranoj uniformi jedan čovjek koji je imao argentinsku pušku u ruci. Repetirao ju je i kretnjom ruke pokazao vozaču automobila HOS-a da izlazi. Tada sam se okrenuo naprijed i vidio da je i vojni policajac koji je tražio dokumente od mog brata, prošao ispred našeg vozila na drugu stranu, repetirao pušku i pošao u zaklon. U tom momentu ja sam rekao: ‘Ivane, gas!’ i legao pozadi. Najednom se čula rafalna paljba. Ivan je krenuo s vozilom. Osjetio sam bol u nozi, ali tada nisam znao što je. Džeba Zdenko počeo je da vrišti, pa sam ga pitao šta mu je, a on je rekao da je u nogu ranjen. Došli smo do Mjesnog doma u Kruševu, gdje smo od policije zatražili vozilo Hitne pomoći.”
O događajima tokom ubistva Kraljevića svjedoči i jedan od bližih Blažovih saradnika [anonimno]: “U dva ujutro tog dana, u vojarnu bivše JNA u Dretelju iz Osijeka stigao je kamion s minobacačkim granatama napunjenim napalmom koje je Blaž Kraljević namjeravao upotrijebiti za napad na Trebinje. Rano ujutro, Kraljević je s trojicom stalnih pratilaca, Osmanom Maksićem iz Vitine kod Ljubuškog, Markom Stjepanovićem i Šahdom Delićem iz Teslića, izvršio pregled naoružanja u Dretelju. U međuvremenu je stigla i ostala pratnja – Mario Medić, Ivan Granić iz Vitine, Gordan Čuljak iz Vojnice, Vinko Primorac iz Radišća kraj Ljubuškog i Rasim Krasnići rodom iz Prištine. Nakon toga, oko deset sati ujutro, Kraljević je stigao na sastanak sa tadašnjim mostarkim zapovjednikom HOS-a, kasnije Tutinim šefom za Mostar, Vinkom Martinovićem Štelom. Sastanku je prisustvovao i Marinko Šunjić, mostarski HOS-ovac, koji je poslije sastanka Kraljeviću rekao ‘da se Štelin brat, arhitekta, Jadranko Martinović, uspaničio i da stalno telefonira’ pa će biti bolje da do Ljubuškog putuju preko Čapljine. Blaž je odbio. U 13 sati zasjeda Kažnjeničke bojne izmasakrirala je Kraljevića i osmericu pratilaca. Ubojice su tijela kamionom odvezli u Duhansku postaju u Širokom Brijegu, gdje ih je zadovoljni Mladen Naletelić Tuta pregledao, a potom nazvao Vicu Vukojevića, koji je do 2007. bio sudac Ustavnog suda Hrvatske, i rekao mu da HOS-a više nema”.
Tijela Kraljevića i njegovih pratilaca prevezena su do Makarske, gdje su trebala biti bačena u more. Ipak, vozač kamiona ih je odvezao u splitsku bolnicu na obdukciju. Nakon ubistva, Paragi je videkasetu sa snimkom ubistva ponudio za 10 000 njemačkih maraka Merim Galijašević, pripadnik Kažnjeničke bojne. Transfer ipak nije obavljen, jer se Galijašević, navodno, prepao osvete svojih saboraca iz bojne. Galijašević je u iskazu za list “Hrvatska domovina” rekao kako je on u akciji bio za jednim od tri PAM-a koja su se nalazila na punktu HVO-a. U samom činu likvidaciju, koju je naručio Tuta, učestvovalo je 200 boraca HVO-a, a ispaljeno je oko 2 000 metaka.
