Grčki pisac Arijan, koji je živio u II stoljeću p.n.e, navodi da su tokom jednog pohoda Aleksandra Makedonskog na grad Pelion, u srednjoj Albaniji, Iliri “zaklali kao žrtve tri dječaka, tri djevojke i tri crna ovna”. Kada su ih Makedonci napali Iliri su se povukli unutar zidina grada “tako da su i njihove žrtve ostale ležati kao plijen”. Pored ovog podatka još nekoliko antičkih pisaca navodi slučaj ljudožderstva kod Ilira: Florus, Festus, Ammianus i Cellinus.
Ritualno ubijanje neprijatelja, pa i vlastitih suplemenika, jedenje njihovog mesa i pijenje njhove krvi – su običaji koji su bili veoma rasprostranjeni među primitivnim narodima. Ritual jedenja ljudskih organa nije bio povezan sa glađu, nego sa religijsko – magijskim vjerovanjima, jer se vjerovalo da se tim činom dobija na snazi, hrabrosti, mudrosti, a naslijede se i vrline ubijenog. Nemamo dokaza o raspostranjenosti umorstva i ljudožderstva kod drugih ilirskih plemena, ali nam je poznat slučaj koji bilježi Nikola iz Damaska, da su Autarijati, koji su naseljavali prostor jugoistočne Bosne i gornjeg Podrinja, ubijali svoje iznemogle i ranjene borce da ne bi pali u zarobljeništvo. Dalje se navodi da su pripadnici Autarijata vjerovali da će neprijatelj, ukoliko bude ubijao njihove suplemenike, jeo njihovo meso i pio krv, naslijediti i njihove vrline i na taj način postati još snažniji i opasniji.
