Brojni su izvori koji svjedoče o političkom ugledu bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1322. – 1353.) izvan granica srednjovjekovne bosanske države. Osim što je učinio mnogo na unutrašnjem planu, jer upravo sa njegovom vladavinom kreće uspon srednjovjekovne bosanske države, svojim ugledom i izvanrednim političkim položajem uspio je svoje kćerke udati za poznate i moćne evropske vladare. Iz tri poznata braka imao je mnogo djece, ali je poznato da su nadživjele svega tri kćerke, po svemu sudeći sve tri rođene u braku sa posljednjom suprugom Elizabetom Kujavskom. Sve tri kćerke su za života uspjele stupiti u prestižne bračne veze sa nekim od najuglednijih vladara centralne i istočne Evrope. Nezina imena su bila: Jelisaveta, Marija i Katarina.
Njegova najstarija kćerka, Jelisaveta, rođena je 1335. godine, a kako je ban Stjepan II Kotromanić svojim djelima krčio sebi put prema političkoj moći, tako se i Jelisaveti povećavao broj potencijalnih supružnika. Prema određenim informacijama za njezinu ruku se zanimao i srpski car Dušan, veliki protivnik bana Stjepana II u borbi za Hum, koji ju je htio udati za svoga sina Uroša. Ta odluka je banu Stjepanu II bila čak i primamljiva jer bi u miraz išao Hum, koji je bio kamen spoticaja u odnosima između Bosne i Srbije, odnosno bana Stjepana II i cara Dušana. Ipak, daleko više sreće je imao ugarski vladar Ludovik, koji je svoju majku Elizabetu poslao banu Stjepanu II, sa ciljem da traži ruku Stjepanove tada petnaestogodišnje kćerke. Poslije dugih pregovora u Usori, Stjepan II je popustio a Jelisaveta je krenula sa Elizabetom na ugarski dvor.
Tri godine kasnije, tačnije 20. juna 1353. godine, održano je veliko vjenčanje u Budimu na kojem je Jelisaveta stupila u brak sa ugarskim kraljem Ludovikom. Poljski ljetopisac Jan Dlogosz je zabilježio da je Jelisaveta, kćerka Stjepana “kralja Bosne kojeg zovu Hisupusban”, bila elegantna te da je za sklapanje braka bila potrebna papinska dozvola pošto su supružnici istovremeno bili i srodnici. Papa je vezu dopustio, iako su Ludovik i Jelisaveta imali zajedničkog pretka u ugarskom kralju Stjepanu V. Iako im je brak bio veoma skladan nisu uspjeli dobiti muškog nasljednika. Za trideset godina braka Jelisaveta je Ludoviku rodila tri kćerke: Katarinu, Mariju i Jadvigu. Najstarija Katarina je umrla u osmoj godini života (1378.), dok su preostale dvije kćerke odigrale važnu ulogu u političkim dešavanjima srednjovjekovne Evrope.
Kao miraz za kćerku Stjepan II je ugarskom vladaru prepustio Hum. Međutim, iako je vlastela smatrala da je ovo previsoka cijena, pošto je Hum krvlju izboren u ratu protiv srpskog cara Dušana, određeno je da vlast nad Humom ima Jelisaveta i njezina porodica, tako da je već nakon Ludovikove smrti 1382. godine Hum ponovo došao pod potpunu vlast srednjovjekovne bosanske države, bez ikakvih poteškoća. Smrću ugarskog vladara Lukovika I dana 11. septembra 1382. godine, kako nije bilo muških potomaka, za novog vladara je postavljena unuka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, princeza Marija. Kako je imala 11 godina i nije bila punoljetna u njezino ime carstvom je upravljala majka Jelisaveta. Svoju mlađu kćerku Jadvigu Jelisaveta je otpremila u Poljsku, gdje joj je bila određena uloga formiranja nove poljsko – litvanske unije.
Iako je otac Jadvigi dogovorio još u djetinjstvu brak sa austrijskom dinastijom Habsburgovaca, peripetije oko poljske krune koja je nakon smrti poljskog vladara Kazimira III 1370. godine pripala Ludoviku, promijenila je Jadvigine planove. Naime, smrću Ludovika 1382. godine poljski velikaši su nastojali razbiti uniju između Ugarske i Poljske, pa je kruna prešla na njegovu mlađu kćerku Jadvigu. Tada kao desetogodišnja djevojčica došla je 1384. godine u poljsku prijestolnicu Krakov, gdje je obavljena svečana ceremonija krunisanja. Jadviga se udala za bivšeg paganina Jagela, koji je prihvatio kršćanstvo i uzeo ime Vladislav. Njihovom svadbom 1386. godine formirana je poljsko – litvanska unija, koja je bila jedna od najmoćnijih država sjeverne Evrope. Jadviga je umrla 17. jula 1399. godine uslijed posljedica teškog poroda. Četiri dana ranije umrlo je i njezino dijete, kćerka Elizabeta. Sahranjena je u katedralnoj crkvi na Vavelu, u Krakovu.
Tokom vladavine princeze Marije, odnosno regenstva Jelisavete, Ugarska se suočila sa nekoliko pobuna, koje su za cilj imale svrgavanje “vladavine žene”. Istovremeno Jelisaveta je održavala dobre veze sa novim bosanskim kraljem Tvrtkom I Kotromanićem. Na upravu mu je predala grad Kotor, a on je zauzvrat 1385. godine izdao povelju u kojoj se zaklinje na vjernost Jelisaveti i Mariji. Ipak, situacija u Ugarskoj nije išla na ruku niti Tvrtku, a pogotovo ne Jelisaveti i Mariji. Pobunjenici koji su odnijeli prevagu nad regularnim ugarskim trupama, na prijestolje 1385. godine postavljaju ralja Karla Dračkog, najbližeg rođaka kralja Ludovika I. Jelisaveta je protiv njega uspjela organizovati zavjeru te je on ubijen 24. februara 1386. godine. Za osvetu pristalice Karla Dračkog su je u klopci uspjele uhvatiti te odvesti u tvrđavu Novigrad, nedaleko od Zadra, gdje su je pred očima kćerke Marije zadavili u januaru 1387. godine. Mladu ugarsku kraljicu je uspio spasiti njezin zaručnik Sigismund Luskemburški, brandenburški markgrof, koji je nakon sklopljenog braka sa Marijom otpočeo svoju pedesetogodišnju vladavinu Ugarskom. Marija je umrla uslijed komplikacija u trudnoći, 17. maja 1395. godine, ne ostavivši iza sebe nasljednika.
Pored Jelisavete na ugarskom dvoru je boravila i druga kćerka bana Stjepana II Marija. Prvi podatak o njoj u izvorima srećemo 26. aprila 1352. godine, kada je u pratnji barona Ugarskog kraljevstva bila upućena u njemački grad Pasau, te je navedena kao “sestra gospodina Stjepana, kneza bosanskog”. Ovakva bilješka zbunila je mnoge istraživače srednjovjekovne historije koji su dugo smatrali da je u pitanju kćerka bana Stjepana I, a ne Stjepana II. U narednom izvoru, u kojem se spominje, koji datira 25. marta 1353. godine, navodi se da je udata za grofa Ulriha X od Helfenštajna, iz njemačke pokrajine Švapske. Njemački ljetopisac iz XVI stoljeća, koji je pisao za porodicu Helfenštajn, spominje da je miraz za svadbu iznosio 10 000 ugarskih florinti, što je za to vrijeme predstavljalo izrazito visoku svotu novca. Pored novca njezino ruho su činili mnogobrojni dušeci, jastuci, plahte od svile i hermelina, ogrtači, suknje, košulje, peškiri, marame i povezi za glavu, svileni gajtani za kosu, kruna, posude, kašike i noževi od srebra, zlatna daska za igru, putnička roba te brojni drugi luksuzni i skupocjeni predmeti.
Politički život druge kćerke Stjepana II Kotromanića naročito je bio plodonosan u periodu od 1365. do 1399. godine. Izvori navode da se posebno ponosila svojim bosanskim porijeklom, a pored zvanja bosanske vojvotkinje nosila je i grofsku titulu na osnovu braka. Potpisivala se gotovo uvijek sa “Herzogin von Bosnien”. Sa suprugom Ulrihom je imala šest sinova i tri kćerke. Zbog finansijskih problema, u koje je porodica dospjela 1372. godine, tj. nakon smrti grofa Ulriha, tri sina su se posvetila crkvenoj karijeri, a od ostale trojice samo se jedan oženio. Posljednje godine života Marija je provela u dvorcu Buhringen, iznad Uberkingena, kojeg je dobila prema odredbama bračnog ugovora. Umrla je 27. aprila 1403. godine.
Najmlađa kćerka bana Stjepana II Kotormanića udala se 1361. godine za Hermana I, celjskog grofa. Kao i prva kćerka i Katarina je živjela u skladnom i dugom braku. Hermanu je rodila dva sina: Hansa, koji je umro kao maloljetan, i Hermana II. Herman II se svojim političkim ambicijama uzdigao u rang jednog od najmoćnijih vlastelina Ugarskog kraljevstva tokom vladavine kralja Sigismunda Luksemburškog. Nakon što je kralju 1395. godine umrla supruga Marija, on se odlučio oženiti Barbarom, kćerkom svog odanog vlastelina Hermana II. Na taj način su se potomci bana Stjepana II održali i dalje na ugarskom dvoru, ali samo do smrti kralja Sigismunda i Barbarinog unuka, ugarskog kralja Ladislava Posmrčeta u novembru 1457. godine
