Brojna su shvatanja o terminu “dobri Bošnjani”. Prema jednima riječ je o svim Bošnjanima, a prema drugim odnosi se samo na istaknute svećenike “Crkve bosanske”. Ipak, ovaj naziv se morao zaslužiti – steći. Njega je mogao nositi samo visoki plemić ili rjeđe velikodostojnik “Crkve bosanske”. Taj naziv mogli su nositi pripadnici elite visokog plemstva i rjeđe svećenstva u bosanskom društvu, što se najbolje vidi na monumentalnim stećcima na kojima je obično pisalo: “Ase leži dobri Bošnjanin vjere bosanske…”. Dakle Bošnjanin je naziv za pripadnika naroda Bosne u čiji sastav je kasnije ušao i Hum, pa su naziv Bošnjani dobrovoljno primili i Humljani isto kao i Usorani, Soljani itd…, a “dobri Bošnjani” je naziv za zasluženog pripadnika elite visokog plemstva i svećenstva Bošnjana.
Velikodostojnici Crkve bosanske su imali svoje vjerske nazive – Starci i gosti, koje su često nazivali “poglavitim krstjanima”, a vrlo rijetko “dobri Bošnjani”, što je još jedan dokaz da je ovaj naziv preovladavao među elitnim visokim plemstvom. Tako je bosanski kralj Tvrtko I prilikom donošenja glavnih odluka uvijek u svom prisustvu imao “dvanaest dobrih Bošnjana” koji bi se zakleli kao svjedoci odluke. Primjer toga su dvije potvrdnice knezu Vlatku Vukoslaviću, koje izdaju Tvrtkov otac knez Vladislav sa ženom Jelenom i obojicom sinova. Uz njih se “zaklinju dvanaestorici dobrih Bošnjana”. Još jedan primjer imamo u Dražeslavu “dijaku gospodina Tvrtka”, “Az rob boži… gospodin knez Vladislav i gospoja kneginja Jelena i gospodin ban Tvrtko i njegov brat knez Vlk dali su veru svoju gospodsku i zakleli su se dumanadesete (dvanaest) dobreh Bošnan i potvduju mu svoim listom, kako da nete poreći knezu Vlatku Vukoslavu onoga lista koega e pisal gospodin ban Stepan knezu Vlkoslavu u onzi list kako da ga nete poreži ni knezu Vlatku, ni negovu detetevu, nego li da mu e one zakon; na to mu su veru dali i zakleli se dumnadesete dobreh Bošnan”. Ovakavi dokumenti nam potvrđuju da se narod srednjovjekovne Bosne zvao Bošnjani, a elita plemstva i rjeđe svećenstva “dobri Bošnjani”. Poznati hrvatski historičar Jaroslav Šidak također potvrđuje ovakvu tezu, te navodi: “Dakle, sa porastom ugleda plemića i kasnije velikodostojnika Crkve bosanske tačnije od vremena izdvajanja elite u oba sloja došlo je do pojave imena dobri Bošnjanin, odnosno dobri Bošnjani”. Ovim pitanjem bavio se i dr. Srećko Đaja, koji piše: “Srednjovjekovni Bošnjani nazivali su sami sebe ‘krstjanima i krstjancima’, a ne bogumilima, a svoju vjersku organizaciju Crkva bosanska. Latinski i bizantski izvori nazivaju ih raznim imenima dotadašnjih krivovjera ali nikada bogumilima”.
Pojam “dobri Bošnjanin” susrećemo u nekoliko sačuvanih srednjovjekovnih povelja, kao i pojmove “dobri ljudi”, odnosno “dobri mužje” koji se nalazi u oporuci najpoznatijeg dostojanstvenika Crkve bosanske, gosta Radina Butkovića 1466. godine. Po svojoj prilici ti se pojmovi ne odnose na službe u Crkvi bosanskoj, nego na bosansku varijantu latinskog pojma “boni homines”, što je označavalo kvalificirane svjedoke u sudskim sporovima. Da bi to neko mogao biti morao je pripadati slobodnom staležu i raspolagati imovinom što ga je činilo neovisnim.
Na osnovu svega možemo zaključiti da je najprije tekao proces nastajanja malih naroda: Usorana, Soljana, Humljana, Neretljana i dr. koji su se kasnije integrirali u jedan svebošnjanski narod Bošnjani. Time se jasno vidi da tokom stoljeća, čvrsto postoje imena Bošnjani i “dobri Bošnjani”, a nema imena Srbi, niti Hrvati, niti “dobri Srbi” ili “dobri Hrvati”.
