Za brojne stanovnike Jugoslavije Tito je predstavljao glavni izvor jedinstva i kohezije. Čak i kada se povukao iz svakodnevnih poslova partije i države, zadržao je popularnost u širim narodnim krugovima. Niti u jednoj jugoslavenskoj republici, poštivanje djela i lika Tita nije bilo izraženo kao u Bosni i Hercegovini. Stranci koji bi posjetili BiH, tokom 1970-tih godina, često bi se našli i u neugodnoj situaciji kada bi pitali šta će se dogoditi nakon Titove smrti, jer bi se stanovnici BiH nerijetko i uvrijedili i na sam spomen mogućnosti da bi Tito jednoga dana mogao umrijeti.

Zabilježeno je da je tokom jedne od Titovih posjeta Sarajevu, 1970-tih godina, napravljen špalir na ulici satima prije nego što je on tuda trebao proći. Kada je njegova kolona vozila stigla, u špaliru duž ulica grada bilo je nagurano po šest – sedam ljudi koji su stajali jedni iza drugih. Umjesto povika odobravanja i glasnog pozdrava, masa je Tita dočekala sa diskretnim aplauzom punim poštovanja i uz uzdahe divljenja koji su više odgovarali pozdravljanju sveca nego “nacionalnog heroja”. Kada je stigao pred hotel “Evropa”, dočekao ga je hor djece koji je skandirao: “Mi smo Titovi, Tito je naš!”. Nakon što su mu pomogli da izađe iz auta, on je kratko pozdravio dječiji hor i brzo nestao u hotelu, bez riječi obraćanja okupljenoj narodnoj masi. Ovakvo ponašanje ljudi BiH prema Titu, dovoljan je pokazatelj živog mita i zaslijepljenosti nad jednim vođom čija će smrt oživjeti uspavani nacionalizam naroda Jugoslavije, a od koga će najviše ispaštati sami Bošnjaci zbog njihovog patološkog veličanja jedne ličnosti, koja za života nije uspjela eliminirati velikohrvatske i velikosrpske pretenzije koje će u smrt odvesti hiljade ljudi.

Činjenica je da je Tito organizirao moćan pokret otpora, koji će odnijeti trijumf nad moćnom njemačkom mašinerijom, ali će njegova nespremnost da ustanovi kohezivnu strategiju, za uspjeh jugoslavenskog društva nakon njegove smrti, biti fatalna za Jugoslaviju i BiH. Najžalosniji je njegov svjestan napor da spriječi pojavu efikasnog nasljednika, svrgavajući jednu po jednu političku ličnost. Štaviše, u posljednjim godinama života nije uspio da na druge prenese povjerenje za obnavljanje Jugoslavije koju je on samo iskovao u vihoru Drugog svjetskog rata. Vrlo brzo nakon njegove smrti, u javnom dijalogu su se pojavile i struje koje će Tita, sasvim opravdano, ocijeniti kao tiranina koji je suzbijao nacionalno buđenje i snažno se oslanjao u represiju kako bi ostao na vlasti i ojačao je.