Kulturno naslijeđe pravoslavaca u Hercegovini obiluje mnogobrojnim freskama, ikonama, iluminarnim rukopisima, fragmentnom plastikom i predmetima umjetničkih zanata. U tom fondu značajno mjesto zauzimaju i djela likovne umjetnosti, koja su raširena širom Hercegovine, a njihovo postojanje datira još od ranog srednjeg vijeka.
Do danas nije sačuvana niti jedna crkva sa tragovima zidne umjetnosti – freski. Nakon obnove Pećke patrijaršije 1557. godine Hercegovina je doživjela izvjesnu renesansu pravoslavnih sakralnih objekata. Tokom druge polovine XVI i prve polovine XVII stoljeća osmanska vlast je često dozvoljavala pravoslavcima da podižu crkve. Većina ih je podignuta na temeljima kasnoantičkih ili srednjovjekovnih bogomolja, tako da su to pretežno obnovljene građevine. Neke od njih su i zadužbine uglednijih kritora: crkva Sv. Blagovjesti u Žitomisliću i Sv. Nikole u Trebinju, koje su zadužbina vojvode Milosava i Radoja Hrabrena Miloradovića, pripadnika čuvene hercegovačke vlastele. Živopis u Trebinju je dosta dobro očuvan, dok su žitomislićke freske gotovo u potpunosti uništene. Najbolje očuvane su u crkvi Sv. Vavedinija u Popovom Polju, slikane 1619. godine, a slikao ih je poznati zograf Georgije Mitrofanović. Ističu se još i freske u manastiru Dobrićevo, koje je slikao zograf Mitofanović, tokom prve polovine XVII stoljeća.
Ikonostasi se ubrajaju u najbogatiju kulturnu ostavštinu pravoslavaca na ovom području. Ipak, brojna djela su izgubljena jer su iznesena izvan granica Bosne i Hercegovine. Najljepše su se nalazile u pravoslavnoj crkvi, episkopskog dvora u Mostaru. Danas se ističu i one u manastiru Žitomislić, Ošanići, Livnu, Zavali itd. Najipozantnije, italo – kritske ikone su u naše krajeve došle na dva načina: uvozom ili radom putujućih umjetnika. Zanimljive su i ruske ikone koje su nabavljali kaluđeri odlazeći u Rusiju kako bi u teškim prilikama tražili pomoć za obnovu crkava i koje su darivali domaći ljudi, svojevremeno iseljeni u Rusiju.
Minijature su, za razliku od fresaka i ikona, sačuvane u izvornom obliku u nekoliko primjeraka. U prvom redu treba navesti “Miroslavljevo jevanđelje”, nastariji srpski ćirilićni rukopis, koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu, a potiče iz XII stoljeća. Veliki značaj ima i “Manojlovo jevanđelje”, koje datira iz XIV stoljeća. Iluminacijama ga je ukrasio poznati slikar Manojlo Grk, po kome je i dobilo ime. Naziva se još i “Mostarsko jevanđelje”. Od starih hercegovačkih iluminarskih rukopisa za hercegovačku kulturnu baštinu značajni su i “Minej za septembar” iz sredine XIV stoljeća, rukopis “Apostol” iz 1547. godine, “Pentinostar” iz druge polovine XVI stoljeća i “Četverojevanđelje” sa početka XVI stoljeća, nastalo u crkvi Sv. Uspenija u Tvrdošcu.
Duborezne tvorevine, također, predstavljaju zanimljiv segment pravoslavne kulturne ostavštine. Najviše su dolazili do izražaja prilikom izrade dijelova ikonostasa kao što su carski dveri. Najljepši se nalaze u Žitomislićima, a radio ih je zograf Radul 1676. godine. Od umjetničkog zanatstva ističu se srebrena i zlatna kujundžijska tvorevina rađena za bogoslužne upotrebe, srebreni krstovi, kandila, ptehljebnica i drugi crkveni predmeti koji se danas nalaze u Žitomislićima, Dobrićevu, Zavali i drugim crkvama.
