Historijski izvori navode preko 100 sastanaka između komande njemačkog Vermahta i partizana tokom Drugog svjetskog rata, uglavnom na sjeveru Hrvatske. Ono što je značajno za prostor Bosne i Hercegovine su kontraverzni pregovori iz marta 1943. godine u Gornjem Vakufu, koji su kasnije nastavljeni u Zagrebu i Sarajevu. Pokretanjem IV neprijateljske ofanzive – operacija “Vajs”, partizanski pokret se našao u nezavidnom položaju. Ne samo da je prijetila opasnost od potpunog poraza, već se počelo govoriti i o iskrcavanju engleske vojske na jadransku obalu. Partizani su na Engleze gledali kao na velike neprijatelje, jer su ih smatrali glavnim krivcima za “bratoubilački” rat u Jugoslaviji. Također, vlada u Londonu je podržavala jugoslovensku vladu u egzilu, koja je svoje utočište imala u Londonu. U vrijeme jednopartijskog sistema smatralo se da je osnovni cilj pregovora bila razmjena zarobljenika. Međutim, prema najnovijim izvorima stvarni cilj pregovora u Gornjem Vakufu je bila obustava neprijateljstva između njemačke vojske i partizana. I pored toga što je u noći 6/7. mart, partizanski pokret nanio težak poraz četnicima na desnoj obali rijeke Neretve, Tito se bojao da će IV neprijateljskom ofanzivom, četnički pokret postati jači od partizanskog, te ga neće moći lahko uništiti. Već 8. marta Tito je odredio delegaciju za pregovore, koju su činili Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit. Delegacija se 11. marta sa bijelom zastavom uputila prema Gornjem Vakufu, ali su bili zaustavljeni u Prozoru od strane njemačkih vojnika koji nisu bili upoznati sa dogovorom o pregovorima. Nakon toga su automobilom prebačeni u Gornji Vakuf, gdje se nalazio štab 717. njemačke divizije. Glavni njemački pregovarač je bio general Benignus Dipold. Međutim, on im je u startu naveo da nema ovlaštenje da pregovara sa njima te je partizansku delegaciju uputio na svoje nadređene u Sarajevo i Zagreb te zatražio da zahtjeve istaknu u pismu koje će biti upućeno višoj komandi. U pismu je navedeno da ne postoji nikakav razlog da njemački Vermaht vodi borbe protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (partizana), te je obostrani interes da se neprijateljstva okončaju; NOVJ smatra četnike glavnim neprijateljima a ne njemački Vermaht i Nijemce općenito; da su partizani spremni da puste nekoliko stotina njemačkih oficira i vojnika u zamjenu za nekoliko svojih važnih funkcionera; da se ne bore protiv hrvatske (kvislinške) države već striktno protiv četnika; partizani žele da vode samo borbu protiv četnika, te da nisu nikada napadali njemačke trupe već su se samo branili kada su bili napadnuti; partizani su spremni da oružjem napadnu svakog neprijatelja na kojeg Nijemci ukažu, pa isto tako i protiv Engleza ukoliko se iskrcaju na obale Jadranskog mora. Uvidjevši ozbiljnost razgovora, Nijemci su pregovore podigli na viši nivo, što je Tito i prihvatio, te su oni nastavljeni u Sarajevu i Zagrebu. Iako su Nijemci u konačnici odbili potpisivanje primirja, razmjena zarobljenika je ostala aktuelna kroz čitav rat.
