Porijeklom iz Foče, Mehmed paša Kukavica predstavlja jednu od najznačajnijih figura bosanskohercegovačke historije XVIII stoljeća. Nadimak Kukavica je dobio prilikom pokušaja istrebljenja Muharemlijinih pristalica u Mostaru 29. maja 1747. godine, kada je tražio da mu se izruče tri čovjeka. Mostarci su ga napali i tom prilikom ubili 3 ili 4 čovjeka iz njegove pratnje. Vidjevši da će mu svi Mostarci pružiti odlučan otpor, pobježe sa vojskom poput “kukavice”. Na mjestu beglerbega Bosanskog ejaleta bio je dva puta. U vrijeme Hećimoglu Ali paše bio je ćehaj (zastupnik vezira), a kasnije je na dvoru bio kapidžibaša (glavni vratar), godine 1749. postao je čauš – baša (starješina baša u janjičarskoj vojsci) i u tom zvanju dolazi u Bosnu 30. septembra 1752. godine iz Istanbula. Smirivši pobune u ejaletu stekao je veliki ugled u Osmanskom carstvu te je unaprijeđen u mirimirana (komandir zastava), nakon čega je 10. oktobra 1752. godine postao beglerbeg.
Po Jajačkom arhivu koji navodi Safvet beg Bašagić, Mehmed aga, podavio je u Travniku 18 bosanskih uglednika, a zatim je poslao svoje konjanike da to isto učine u pokrajini i zavedu red. To se opisuje ovako: “Nakon što je bio paša u Srbiji zbog loše vlasti biva zbačen i poslan u zatvor. Ipak, nakon što je 1750. godine stigla vijest da se u Bosni ponovo dešavaju bune, sultan naredi da mu se nađe hrabar čovjek koji će ih smiriti. Neko mu spomenu Kukavicu kojeg sultan oslobodi i posla u Bosnu. Nakon saznanja Sarajlija da im stiže sultanov čovjek oni se organizovaše da ga fino dočekaju i upitaju za razlog dolaska. Kako je Kukavica bio lukav reče im da se u Istanbulu priča kako se u Bosni dešavaju veliki nemiri te kako ga je sultan poslao da izvidi stanje. Kako nije želio rizikovati ostanak kod njih, naredi da sve najuglednije baše dođu njemu u Travnik gdje će se sastani i poslije analize situacije poslati sultanu odgovor. Sarajlije su se bojale prevare, pa su se u Travnik uputili naoružani. Kada su došli u Travnik Kukavica naredi da najuglednije baše prespavaju u gradskom konaku, a da se ostali snađu po obližnjim selima. U dva sata poslije ponoći Kukavica posla svoje dželate u grad sa nalogom da udave 18 najuglednijih prvaka i da mu donesu njihove glave, a da leševe pogubljenih postave u centru grada. Kada su baše koje su prenoćile po selima sutradan vidjele leševe u gradu, pobjegoše glavom bez obzira. Kukavica krenu u obračun sa bašama po cijeloj Bosni, dok u Hercegovini pružiše otpor pa ih je morao oružijem smirivati.” Smatra se da je od tog vremena nastao pravi mir u Bosni, iako silom uspostavljen, koji je bio od velikog značaja za budući razvoj pokrajine, no neće biti dugotrajan jer su se unutrašnje suprotnosti sve više zaoštravale.
Dana 10. oktobra 1752. godine, Mehmed paša Kukavica od sultana dobi ferman kojim je imenovan na mjesto bosanskog namjesnika. Primarni zadatak koji je dobio od sultana je bio da učini sve kako bi u potpunosti ugušio ustanak u Bosni. Zadatak je shvatio previše ozbiljno tako da nije birao sredstva i metode kojima će likvidirati protivnike. O tome piše i ljetopisac franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, fra Bono Benić: “Međutim, stiže Kul – čauš (misli na Mehmed pašu Kukavicu) i skupi u Travniku kadije, age sarajevske i bašeskije; i posla bašeskije po poglavare ustanka; i dovedoše ih na vjeru, pa ih smakoše, to jest: Rasvaču od Tešnja, Činćaju od Tuzle i Čorbića iz Skoplja i još dvojicu trojicu… Tada Kul – čauš uze mnogo blago i otiđe put Carigrada…”.
Kukavica je ipak smijenjen 1754. ili 1755. godine, ali je ponovo postavljen na mjesto bosanskog beglerbega 1757. godine. Kao i namjesnik prije njega utjerivao je velike poreze, a oni koji su ih trebali plaćati smatrali su ih nepravednim. Njegovu drugu vladavinu opisao je Mula Mustafa Bašeskija. Dana 25. avgusta 1759. godine stigao je u Mostar gdje zatraži izručenje tri osobe, ali to Mostarci odbiše te mu ubiše četiri čovjeka. Zbog toga biva opozvan 1760. godine i protjeran u Janovu, gdje je, na tužbu Mostaraca, razriješen svih časti i poslan u progonstvo na otok Remo. Glava mu je sahranjena na Ak – Saraju. Pogubljen je na Kreti, mjeseca juna 1761. godine. Njegove energične akcije u zavođenju reda i sigurnosti, te autoriteta državne vlasti opjevane su i u narodnoj pjesmi: “Dok bijaše Kukavica paša, ne znad se ko biješe baša. Sve saruke – zbiše u sanduke, Jatagane – skriše na tavane. Jadna Bosno šta si dočekala! Da te u tebi dvije tice sude: Kos kadija paša Kukavica”.
Iako je prvenstveno poznat po svojoj surovosti, Kukavica je ostavio brojne zadužbine u Travniku, Sarajevu, Foči, Goraždu i Prijepolju. U Travniku je sagradio džamiju i sahat kulu, te bezistan od 47 dućana. Podigao je i medresu sa šadrvanom i hamamom, zatim vodovod i konak. U Foči je podigao džamiju, most, sebilj, karavan saraj, han i hamam. U Goraždu most preko rijeke Drine, dok je u Sarajevu podigao sebilj i džamiju. Također oko 1750. godine je u Visokom sagradio most na rijeci Bosni.
Nešto više o samom gušenju ustanka možete da pročitate ovdje