Sokol je tokom XVI stoljeća bila varošica u Višegradskom kadiluku, a prevedeno na turski glasi ‘šahinjuvasi’. Kraj ove varošice protiče rijeka Lim uz koju su se nanizala mala sela iz kojih su u Istanbul putem devširme upućivana muška djeca starosti između 15 i 20 godina. Od jedne porodice nisu uzimana sva djeca: probirala su se iznadprosječno inteligentna, sposobna i fizički snažna djeca. Izbor su vršili uposlenici sultanovog dvora nazivani turnadžibaše i jajabaše na način da bi došli u selo o čijem dolasku su prethodno bili obavješteni mještani koji bi dovodili svoju mušku djecu. Jajabaše bi zapisale potpuni opis dječaka i njegovo porijeklo. Jajabaša koji je u vrijeme regrutacije Mehmed paše Sokolovića došao u Sokol zvao se Ješildže Mehmed beg i tom prilikom je saznao za uglednu porodicu Sokolovića. Domaćin Sokolović je imao ženu i tri sina, a imao je i brata koji je imao četiri sina i dvije kćerke. Od sve te djece Mehmed begu se najviše svidio mali Sokolović (kasnije Mehmed paša), kojeg je zatražio od njegovog oca. Mali Sokolović je rođen 1505/06. godine a njegov izbor bio je težak udarac za oca, pa je probao dijete sakriti. Obratio se i svome šuraku te tražio novac da dijete otkupi. Ješildže Mehmed beg je to spriječio, ali kako nije želio slomiti srce porodici pokušao je lijepim riječima smiriti njihovo stanje i privoljeti ih za svoj postupak. Rekao im je da će dijete biti uzeto u sultanov dvor, da će napredovati te će samim time i njima vremenom pomoći. “Iz čela vašeg sina isijava velika sreća budućnosti. Pouzdano se možete nadati da će vaš sin kod cara zauzeti najviši položaj. Od čovjeka sreća nikada nije daleko, a kome se sudbina prikloni, otvoreni su mu široki puti u riznicu sreće. Ako pod stare dane iznemognete, on će vam u pomoć priteći” – govorio im je.
Pored Sokolovića Jašildže beg je prikupio još četrdesetero djece, koje je uputio sultanu koji je tada boravio u Jedrenu. Mehmed Sokolović je dugo ostao u Jedrenu gdje je stekao prvo obrazovanje. Kada je došao u Istanbul određen je za kjučuk odu (viši tečaj). Njegova inteligencija je brzo primjećena pa ga sultan postavlja u ić haznu (unutrašnju dvorsku riznicu). U tom zvanju je Sokolović dočekao velike pobjede sultana Sulejmana Veličanstvenog. U riznici nije dugo ostao – postepeno je napredovao od rikjabdara, čohodara do silahdara. Silahdarstvo je u to vrijeme predstavljalo jedno od najviših činova na dvoru. Dužnost ovog zvanja bila je u stvari dužnost glavnog komornika.
Stekavši veliki utjecaj želio je stupiti u kontakt sa roditeljima i braćom. U to vrijeme neki Ahmed beg sakupljao je harač po Bosni, pa ga je Sokolović obavezao da ako nađe u životu koga od njegove braće, da ih dovede u Istanbul. Kada je otišao u Sokol saznao je da su mu živi otac, majka i dva mlađa brata. Kada je posjetio njegovu majku i saopštio želju majka se rasplakala od sreće što joj je sin dobro ali nije mogla pristati jer nije mogla napustiti svoju djecu. Ipak, Ahmed beg je Sokolovićevu želju shvatio kao naredbu. Poslije savjetovanja odlučeno je da srednji brat pođe sa ocem u Istanbul, da najmlađi ostane kod majke, a da se na njegovo mjesto poturi stričević, koji je bio najsličniji najmlađem bratu Mehmed aginu, i da se on pošalje u Istanbul. Djetetu su zaprijetili da Mehmed agi ne smije kazati da on nije njegov brat. Kada je karavana stigla u Istanbul Mehmed aga je bio veoma radostan te je naredio da djeca steknu dobar odgoj i obrazovanje. Međutim, kako su djeca bila isuviše mala sultan nije pristao da ih primi na dvor, ali je odlučio da se odgajaju i uče u Galatasaraju, poslije čega će stupiti na sultanov dvor. Djeca su predana Ahmed agi, zapovjedniku tog saraja, a obavješten je da su u pitanju braća Mehmed age Sokolovića. Otac Mehmed age nazvan je Džemaludin Sinan beg, a srednji brat je dobio ime Mustafa. Pohađajući Galatasaraj, Mustafa je umro. Utučen smrću brata, svom najmlađem bratu daje isto ime. Ustvari, preminuli Mustafa mu je bio pravi brat, dok mu je ovaj drugi bio, kako je već rečeno, amidžić. Mustafa aga je brzo stekao osnovno obrazovanje u Galatasraju te je prebačen na sultanov dvor, u male odaje. U konačnici Mehmed aga Sokolović je u Istanbul dobavio i svoju majku poslije čega je saznao da mu Mustafa nije pravi brat, ali ga je u razgovoru prihvatio kao svog pravog brata. U Sokol je poslao svoje ljude da mu dovedu njegovog pravog najmlađeg brata, kojeg je dao Ibrahim paši na At mejdanu da ga odgaja i obrazuje. Ipak, i ovaj brat mu je ubrzo umro. Familija Sokolović više nije obitavala u Sokolu – svi su se preselili u Istanbul, uključujući i njegove stričeviće. Za veoma kratko vrijeme Sokolovići su zauzeli visoke položaje u Osmanskom carstvu.
Poslije silahdara Sokolović potaje češnigirbaša, a zatim kapudžijski ćehaja. Sa sultanom Sulejmanom učestvuje 1526. godine u Bici na Mohaču, gdje upoznaje Bali bega – Jahjapašinog sina, Gazi Husrev pašu i druge. Poslije Mohača učestvuje i u opsadi Beča 1529. godine, ali i u osvajanju Budima 1541. godine gdje uz Ebus Suud efendiju uči pobjedničku hutbu. Poslije smrti najznamenitijeg komandanta osmanske mornarice, Hajrudin paše Barbaraose, sultan Sulejman mu 1546. godine povjerava njegovu poziciju, odnosno poziciju kapudan paše. U to vrijeme kapudan pašin ejalet imao je 11 sandžaka. Njegovi hasovi iznosili su 885 000 akči godišnje. Obzirom da je stekao ogromne novčane prihode dao je velike posjede u Bosni svome ocu, a osniva i mnogobrojne vakufe po Bosni. U povratku iz pohoda na Perziju 1549. godine Sokolovića nalazimo na položaju rumelijskog beglerbega – najznačanijeg ejeleta Osmanskog carstva. U to vrijeme habsburški car Ferdinand napada Erdelj, a sultan određuje Sokolovića da pritekne u pomoć odbrani Erdelja. Prešavši Tisu, zauzima Bečkerek, Arad i Čanad te se pred Lipovom sukobi sa habsburškom vojskom i porazi je. Tu ostavi Ulam pašu sa naređenjem da pristupi opsadi Temšivara, ali kako je nastupilo zimsko vrijeme Ulam paša podiže opsadu što iskoristi Ferdinand koji od Segedinaca sazna da se Sokolović vratio u Beograd. Zbog toga habsburgovci započeše ospadu Segedina sa 10 000 vojnika. U pomoć Segedinu brzo stiže Sokolović te ponovo teško porazi neprijatelja. Nastojeći zauzeti Temišvar u proljeće 1552. godine Sokolović pokrenu žestoku ofanzivu na grad te ga brzo pokori. Učestvuje i u pohodu sultana Sulejmana na Perziju 1554. godine tačnije u Bici za Nahičevan, gdje na Pasinskim poljanama odnosi veliku pobjedu. Sultan Sulejman je uz pomoć Sokolovića pokorio sve perzijske begove, te ga zbog njegovih zasluga postavlja za beglerbega Erzuruma.
U to doba beglerbeg Jedrena bio je sultanov sin Bajazit. Tamo je izvjesni Duzme Mustafa narod uvjeravao da je on zapravo princ Mustafa, odnosno sin sultana Sulejmana, kojeg je sultan pogubio. Toliko se osilio da je počeo postavljati vezire i kazaksere u Solunu. Sulejman naredi Sokoloviću da sa oko 3 000 janjičara interveniše. On munjevitom brzinom dođe ali je stvar već bila riješena pošto se princ Bajazit obračunao protiv Duzme Mustafe te ga otpremio ocu u Istanbul 1555. godine. Sokolović je bio svjedok pogubljenja sultanovih sinova Mehmeda i Mustafe, kao i pogibije carevića Džihangira. Već tada je bio jedan od najvažnijih stubova carstva. Vrijeme u kojem je Sokolović bio treći vezir carstva, najsjajnija je era Osmanskog carstva. U to doba osmanska mornarica dominira Sredozemnim morem, a moćna kopnena vojska bdije nad vratima srednje Evrope. Najveća sila zapadne Evrope, Francuska redovno je slala na sultanov dvor izaslanike sa poklonima. Prilikom jedne posjete Francuska je zatražila pomoć osmanske mornarice. Sultan tada šalje Turguddža bega, najznamenitijeg gusara tog vremena, koji sa 20 galija samo u jednom boju uz pomoć Francuza uništava špansku mornaricu jačine oko 12 000 ljudi.
Tih godina se niti jedna sila tadašnjeg poznatog svijeta nije mogla mjeriti sa dostignućima Osmanskog carstva. Sokolović je proživio sve sreće “osmanskog zlatnog doba”. Ipak, našao se u žiži dvorskih intriga sultanije Hurem koja je šurovala sa velikim vezirom Rustem pašom i kovala niz zavjera u cilju učvršćenja svoga položaja. Sulejman, iako veoma sposoban sultan na bojnom polju, pokazao se kao mekušac u vlastitom dvoru dopustivši da Hurem svojim obmanama u smrt odvede njegove sinove. Hurem je za života svoga sina Bajazita proklamovala za nasljednika. Princeza Mihrimah, žena velikog vezira Rustem paše, bila je rođena sestra Bajazitova. Majka i kćerka uložile su velike napore i princa Selima izbacile iz svake kombinacije za prijestolje. Po smrti Hurem sutalnije 1558. godine, Bajazit zbog toga što je bio mlađi od Selima nije imao pravo polagati na osmansko prijestolje. Tim činom započinju nove intrige na dvoru, a stranka princa Selima bila je jako snažna. Nastojeći smiriti braću sultan Sulejman šalje princu Selimu Sokolovića koji je tada bio treći vezir, a Bajazitu Pertev pašu koji je bio četvrti vezir. I dok je Selim prijatno primio Sokolovića, Bajazit se pobunio i uputio u Amasiju gdje je okupio vojsku sa ciljem da napadne brata Selima. Sultan Sulejaman odluči stati na stranu princa Selima, te naredi Mehmed paši Sokoloviću da sa 3 000 janjičara i ostatkom vojske pođe u ispomoć princu Selimu. Do bitke dođe u polju pod Konjom 1559. godine. Sokolović sa svojom vojskom udari u prve redove Bajazitove vojske te ga porazi, poslije čega on pobježe u Amasiju. Sultan Sulejman naredi Selimu i Mehmed paši Sokoloviću da zatvore sve granice i zaplijene Bajazitovu imovinu. Ipak, Bajazit uspjede pobjeći u Perziju početkom 1560. godine. Sokolović je činio sve kako bi osigurao prijestolje Selimu. Kada je saznao da Ajas paša – erzurumski beglerbeg, nije učinio ništa da spriječi Bajazitovo bjegstvo, Selim i Mehmed paša prenesoše sve sultanu te ga sultan pogubi. Obzirom da je Ajas paša bio brat Kodža Sinan paše sa kojim je Mehmed paša bio u dobrim odnosima, dođe do velikog neprijateljstva između njih dvojice. U konačnici Bajazit je pogubljen u Perziji zajedno sa svojom djecom, nakon što je sultan Sulejman perzijskom šahu isplatio veliku sumu novca.
Uvidjevši o koliko odanoj osobi se radi sultan Sulejman, želeći da dodatno veže Mehmed pašu Sokolovića uz sebe, dade mu za ženu princezu Esmihan, kćerku princa Selima, odnosno svoju unuku. Ovom ženidbom Sokolović postade član carske porodice. Praksa je nalagala da članovi carske porodice imaju nadimke tako je Sokolović zbog visokog stasa dobio nadimak “Tavil”. Stigavši vijest da je veliki vezir Ali paša umro, Mehmed paša Sokolović 28. juna 1565. godine postade veliki vezir što je bila kruna njegove karijere. Već naredne godine prilikom opsade Sigeta umre i sultan Sulejman Veličanstveni, a Osmansko carstvo se postepeno poče urušavat uslijed katastrofalne vladavine novog sultana Selima II, kojeg je Mehmed paša Sokolović podržavao. Samo zahvaljujući vezirovanju Sokolovića Osmansko carstvo je nastavilo period prosperiteta i u prvim godinama vladavine Selimovog nasljednika, sultana Murata III koji je na vlast došao 1574. godine. Mehmed paša Sokolović ubijen je 13. oktobra 1579. godine. Sahranjen je pored Ejubove džamije u Istanbulu.
IZVOR: Ahmet Refik Altinay “Mehmed paša Sokolović – Saputnik sreće i blagostanja”
