Većina migranata u tranzitu do konačnog odredišta u Europskoj uniji azil traži u zemljama u kojima se nalaze, jer im ova praksa omogućuje stjecanje prava na slobodno kretanje na određeno vrijeme. Primjerice, u Bosni i Hercegovini, 2019. godine, 27.769 ljudi izrazilo je namjeru da zatraži azil. Iste godine u Srbiju, u koju dolazi velika većina migranata koji stižu u našu zemlju, 12.937 ljudi izrazilo je namjeru da zatraži azil.
Čini se da je razlika od oko 15.000 migranata “pala s neba” na teritoriju Bosne i Hercegovine. Teško je ne primijetiti nesrazmjer između broja migranata koje su registrirale Srbijanske institucije i procjena UNHCR-a da je nešto više od 30 000 migranata prošlo kroz ovu zemlju u 2019., pa je teško oteti se dojmu da naši istočni susjedi ne registriraju migrante u skladu s međunarodnim propisima i nacionalnim pravom.
– Bosna i Hercegovina jedina je država zapadnog Balkana koja je registrirala migrante odmah po ulasku u zemlju, a to se također ne događa u Srbiji, Albaniji ili Sjevernoj Makedoniji – šef misije Međunarodna organizacija za migracije u Bosni i Hercegovini, Peter Van der Auweraert, potvrdio je ovu “sumnju” prije nekoliko dana.
Ako susjedne zemlje ne registriraju migrante, na taj način, prema riječima bivšeg ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragana Mektića, krše svoje zakone, ali i međunarodne sporazume.
Mektić naglašava kao vrlo realnu mogućnost da neke susjedne države registriraju migrante, ali da, kako je rekao, kriju te podatke.
– U slučaju mogućeg readmisije, ne samo sada već i u budućnosti, ako, primjerice, Njemačka najavi da će vratiti 10, 15 ili 100 000 migranata i ako budu imali podatke da su registrirani u Srbiji ili BiH, onda postoje obaveze readmisije tih zemalja – objasnio je Mektić govoreći o razlozima mogućeg prikrivanja podataka o migrantima.
Mektić dalje pojašnjava da se migranti koji su registrirani u Bosni i Hercegovini, ali koji nisu registrirani ni u jednoj od susjednih država kroz koje su prošli, mogu vratiti u našu zemlju.
