Njemačka novinarka i politologinja Marion Kraske za Deutsche Welle analizira aktualnu situaciju u Bosni i Hercegovini, s posebnim osvrtom na politiku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.
Bosna i Hercegovina sve više postaje igračka za ekstremiste. Hrvatski i srpski nacionalisti sklopili su savez. EU se oslanja na politiku smirivanja i tako ide na ruku Rusiji.
SPORAZUM MILOŠEVIĆ-TUĐMAN
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović voli napadački modus. Pogotovo kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, on ne poznaje milost. Usred pandemije koronavirusa, Milanović je u decembru 2020. s neskrivenim prijezirom ismijao susjednu državu: Prvo treba koristiti “sapun” u Bosni, pa “parfem” – u drugim riječima: muslimanski dio zemlje treba najprije jedno temeljito čišćenje. Ti rasistički tonovi, daleko od bilo kakve diplomatske suzdržanosti, dolaze iz države članice EU-a. Neki kritičari su čak govorili o nacističkom žargonu.
Milanović je nešto prije Božića dolio još ulja na vatru. Ovoga puta na dnevnom redu je bilo vrlo osjetljivo poglavlje bosanske historije: genocid u Srebrenici. Za hrvatskog predsjednika masakr u Srebrenici pokazuje samo “elemente genocida”. Pojam genocida je po njemu ionako vrlo rastezljiv, kao da nema kriterija u međunarodnom pravu za zločine usmjerene na istrebljenje čitavih etničkih ili vjerskih skupina. S obzirom na bezbroj presuda u vezi sa zločinima počinjenim u Srebrenici, s obzirom na masu dokumentiranih svjedočenja pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ove izjave su skandalozne.
One su izraz opće raširenog odbijanja Hrvatske da se suoči s prošlošću. Najmlađa članica EU-a vješto potiskuje vlastitu ulogu u bosanskom ratu. Kritičkog osvrta na agresivnu politiku pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, koji je usred rata protiv Srbije 1991. dogovorio podjelu Bosne sa svojim srpskim kolegom Slobodanom Miloševićem, do danas nema.
Od svog ulaska u EU 1. jula 2013., Hrvatska se sve više razvijala u nekoga ko pravi probleme na zapadnom Balkanu. Vanjska politika je često praćena agresivnim tonovima, posebno prema bosanskohercegovačkoj državnoj vlasti u Sarajevu. Umjesto pomirenja i dobrosusjedstva, Hrvatska čini sve što je u njenoj moći da nekadašnji Tuđmanovi ratni ciljevi postanu stvarnost – ovoga puta diplomatijom.
Zagreb ima za cilj stvoriti treći “entitet” u Bosni u kojem će Hrvati dominirati, analogno Republici Srpskoj. To bi dodatno oslabilo multietničku prirodu Bosne i u konačnici pretvorilo državni sistem zemlje u sistem aparthejda.
RATNI HUKAČ DODIK
A EU? Ona ne reagira na relativizaciju genocida od hrvatskog predsjednika. Ničime se ne pokušava suprotstaviti opasnom djelovanju na zapadnom Balkanu. Umjesto da se bori protiv ekstremista, koji Bosnu drže u klinču, komesar EU-a za proširenje, Mađar Oliver Varhelyi, jednako kao i njegova nizozemska kolegica Angelina Eichhorst, snishodljivi su naspram onih koji pokušavaju narušiti europski mir.
Nova njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock se zalaže za postupke u pravcu secesije – no mađarski premijer Viktor Orban ih kategorički isključuje. Islamofobni desni populist je čak došao u Banju Luku i jasno podržao ratnog huškača Dodika i njegovu opasnu politiku.
Tu je vidljiva dilema trenutne politike EU-a naspram Balkana: s komesarom za proširenje Varhelyijem, Orbanova produžena ruka, u saradnji s drugim neliberalnim akterima iz Zagreba, Ljubljane i Beograda održava odlične kontakte s ruskom vladom u Moskvi. I tako sadašnji napadi hrvatskih i srpskih ekstremista na mirovni sistem u BiH nisu slučajnost: uz raspoređivanje ruskih trupa na granici s Ukrajinom to je drugi front koju otvara Vladimir Putin za destabilizaciju Europe.
Ako EU, suočena s tim prijetnjama, nastavi svoju politiku kompromisa pod svaku cijenu, nova njemačka vlada prije svega će se morati angažirati da će stati na kraj destabilizaciji Zapadnog Balkana.
Bosanskohercegovačka redateljica Jasmila Žbanić, koja se u svom filmu “Quo Vadis Aida” bavi kobnim propustima međunarodne zajednice prije i tokom genocida u Srebrenici, s razlogom upozorava: “Zapad mora učiti iz svog zakazivanja 1990-ih i reagirati prije nego što se nasilje ponovi”, stoji u tekstu kojeg je objavio Deutche Welle.
