Dana 9. i 10. novembra 1924. godine desio se jedan od najtežih zločina nad Bošnjacima Crne Gore, u naselju Šahovići. Prema službenom izvještaju tadašnjih vlasti ubijeno je 120 osoba, dok prema različitim procjenama brojka doseže cifru do 900 ubijenih. Povod za pokolj bila je pogibija crnogorskog prvaka Boška Boškovića i sumnja da su ubistvo počinili Bošnjaci. Počinioci su bili pravoslavni stanovnici iz Kolašina i Bijelog Polja koji su tražili osvetu za ubijenog Boška. Prema historičaru Tadiji Boškoviću, Boška Boškovića su ubili ‘kačaci’ – albanski banditi koji su krajem XIX i početkom XX stoljeća bili aktivni na prostoru sjeverne Albanije, Crne Gore i Kosova. Poznati komunistički funkcioner iz vremena socijalističke Jugoslavije Milovan Đilas, čiji su otac, kao žandarmerijski oficir, i niz rođaka, učestvovali u ovom pokolju, u svojoj knjizi “Bestidna zemlja”, otvoreno, potresno i prije svega pošteno, piše o zlodjelu nad Bošnjacima Šakovića iz novembra 1924. godine.
“Bilo je političara, koji su imali za cilj oslabiti muslimane, uništiti njihovu slogu pobijeđenih. To su bili oni koji su uzbuđeni narod huškali na krstaški pohod protiv muslimana. Ali glavni uzrok je svakako ležao u mentalitetu stanovništva: urođena vjekovna mržnja na Turke, želja za osvetom svega što su muslimani u prošlosti učinili Crnogorcima, kao i pohlepa za zemljom, koju su porobili Turci poslije bitke na Kosovu u četrnaestom stoljeću. Crnogorci se za ovo nisu naročito organizirali; oni su se spontano stavili pod komandu penzioniranih oficira, koje su putem pronašli. Takvog osvetničkog pohoda nije nikada bilo. Čovjek nije mogao ni slutiti da je tako nešto moglo biti sakriveno u takozvanoj narodnoj duši. Pljačka iz 1918. godine bila je prema ovome nevina dječija igra. Većina ovih krstaša stidjela se kasnije svojih dijela. Ali ona ih je učinila. Takođe je moj otac, koji nije imao osobitih svirepih naklonosti, u najmanju ruku ne više od svih drugih Crnogoraca. Nikada poslije nije htio o ovome da razgovara. Zalio je svoje učestovanje u ovoj akciji, kao jedan pijanac, koji počini zločin i kasnije se otrijezni. Žandari malog grada preko Tare, kao i većina činovnika opštine bili su uglavnom Crnogorci i činili su ono što je rulja od njih tražila. U Šahovićima su te vlasti dale obavještenja da će jedna grupa muslimana, koji su kao taoci pritvoreni, biti sprovedena u Bijelo Polje. Crnogorci su ovu kolonu taoca sačekali kraj groblja i masakrirali ih, kojom prilikom je poubijano preko pedeset istaknutih muslimana. Sličan prepad trebao je biti izvršen i prema muslimanima Bijelog Polja, inače miroljubivim i marljivim ljudima. Njih su takođe, kao taoce, pod stražom, trebali transportovati preko Šahovića. U zadnji momenat ovo je spriječio jedan srpski oficir jugoslovenske vojske. Uništenje muslimanskih naselja i življa uzelo je takve mjere da je morala intervenirati vojska, jer je žandarmerija bila pasivna i nepouzdana. Ovi događaji su se pretvorili u malom u pravi vjerski rat, pri čemu je stvarno samo jedna strana bila ubijana… Oko tristapedeset osoba bilo je na bestijalni način ubijeno. Kod ove trke za ubistvom došlo je do silovanja žena, jednog zločina koji je do tada kod Crnogoraca važio kao nedopustiva sramota…
Čim je došlo do intervenicije vojske uviđela je i rulja ozbiljnost situacije i povukla se. Ali potom opustiše muslimanska naselja. Muslimani prodadoše svoje posjede za bagatelu i odseliše u Tursku. Tako predio Bijelog Polja i Šahovića, što kroz masakr što kroz strah opustje i mjesto muslimana doseliše Crnogorci. Ova djela izazvale opštu odvratnost, čak i kod učesnika. Moj brat i ja bili smo užasnuti. Mi smo prebacivali ocu, jer je bio jedan od predvodnika rulje. Poslije se on pravdao, da je mislio, da se radi samo o nekoliko muslimanskih prvaka. On se takođe distancirao od zločina, tumačeći ih kao pojavu, koju ni ja ni moj brat nismo u stanju da shvatimo, kao neizbježivi uništavajući rat među dvije vjere, koji se ne vodi tek od danas. Objema stranama bilo je suđeno da gaze u krvi. Samo jači mogao je u ovoj borbi da ostane na površini. Iako je Jugoslavija imala tada parlamentarnu ustavnost, bila je čitava afera zabašurena. Da je provedena savjesna istraga, moglo se krivce i vođe ustanoviti. Ali uopšte nije bilo nikakve istrage. Dva ili tri žandara iz Šahovića kažnjeni su manjima kaznama, jer su taoce predali svjetini. Bila je najavljena jedna opšta istraga, koja se pokazala kao obična komedija. Ono što je svaki moral i red poništilo, nisu bila toliko sama ubistva, koliko način na koji su izvedena.
Nakon što su taoci u Šahovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugoga i prerezao im žile na nogama. Tako se radi na selu sa volovima nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi mogli ponovo dići, ukoliko su još živi. Neki su u džepovima mrtvaca našli komade šećera natopljene krvlju, kojeg su kasnije jeli. Đeca su bila trgana iz naručja majki i sestara i pred njihovim očima zaklala… Muslimanskim sveštenicima čupali su brade i urezivali krstove u čelo. U jednom selu zavezali su jednu grupu ljudi za plast sijena i zapalili. Neki su kasnije tvrdili da je plamen iz zapaljenih tjelesa bio purpurno crven. Jedna grupa napala je jednu usamljenu kuću. Seljak je upravo gulio janje. Oni su imali namjeru da ga strijeljaju i zapale kući, ali oguljeno janje im je dalo ideju da seljaka objese za noge na šljivu, jedan mesar mu je ogulio lobanju sjekirom pazeći da ne povrijedi tijelo. Onda je žrtvi razrezao grudi. Srce je još tuklo. Mesar je golom rukom istrgao srce i bacio ga psetu. Kasnije se pričalo da ga pseto nije taklo. Jer čak ni pseto neće turskog mesa. Ako čovjek hladno promisli, može da izgleda da nije bitno na koji način budu ljudi ubijani i šta se poslije toga događa sa njihovim tjelesima. Ali nije tako. Upravo ta činjenica da su oni pronalazili tako zaprepašćujuće načine ubistva, da su ljude klali kao životinje, djeluje najužasnije i otkriva cijelu mračnu prošlost njihove duše ubica. U ovoj zemlji ubistvo nije nešto zastrašavajuće. Na to se naučilo. Ali nečovječni način ovih ubistava i sadistički užitak u tome pobudili su otpor i jednodušnu osudu i ako se kod žrtava radilo o muslimanima… Da nepravda bude potpuna, nisu muslimani oni koji su ubili Boška, nego crnogorski prvaci iz Kolašina. Moj otac je to kasnije saznao od jednog povjerljivog čovjeka.”
