Brčko 1996. godine

Akcijom “Koridor 92” u ljeto 1992. godine Vojska Republike Srpske spojila je tzv. zapadni i istočni dio Republike Srpske. Bio je to za njih “put života”, ali i put pomoću kojeg su mogli ostvariti svoje ratne ambicije, jer bez direktne komunikacijske veze istočnog sa zapadnim dijelom RS-a i Srbijom, to bi bilo gotovo nemoguće ostvariti. Snage ARBiH na jugu i Hrvatske vojske koja se nalazila preko rijeke Save, nisu u toku rata uspjele sprovesti operaciju kojim bi se presjekao koridor, tako da je on cijeli period rata ostao nepresječen. Jedan od gradova kroz koji je išao tzv. “srpski put život” bio je i grad Brčko, koji je se nakon protjerivanja i velikog zločina nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u maju 1992. godine, našao pod kontrolom VRS. VRS je čitav rat kotrolisala sjeverne dijelove općine sa centrom grada, dok su se snage ARBiH i HVO-a nalazile na južnim dijelovima općine.

Još na pregovorima u Dejtonu Slobodan Milošević je tražio proširenje “srpskog koridora” kod Brčkog sa 5 kilometara, koliko je bio širok u toku rata, na 14 kilometara. Ovakav plan, koji nije prošao, imao je za cilj iseljenje desetina hiljada Bošnjaka i Hrvata koji su se nalazili u južnom dijelu općine. Oni Bošnjaci i Hrvati koji su se poslije rata vratili u Brčko trpili su torturu policijski snaga koje su direktna naređenja primali iz centra na Palama.

Kako su se približavali prvi poslijeratni izbori u Bosni i Hercegovini (održani 14. septembra 1996. godine), pitanje statusa Brčkog postalo je jedna od glavnih i značajnijih tema političkog života u poslijeratnoj BiH. Izjave koje su dospijevale u javnost iz političkih tabora, asocirale su uglavnom na to da će ovo pitanje biti veoma teško riješeno. Alija Izetbegović je, nakon pobjede na izborima i zadobivanja dvogodišnjeg mandata, ponovo postao predsjedavajući Predsjedništva. Odmah nakon objavljivanja rezultata dao je izjavu za javnost u kojoj je kao primarni cilj svoga novog mandata naveo proces integracije zemlje. Na tom mjestu najznačajnije pitanje je zauzeo status grada Brčkog, ali je ono ujedno postalo i najočitiji odgovor na dilemu može li BiH krenuti integrativnim putem. Tada je poslao i veoma jasnu poruku srpskim političarima, datu u intervjuu banjalučkom listu “Nezavisne novine” u kojoj je naveo da je “Brčko bošnjačko – hrvatski grad po svom postanku, po stanovništvu i po vlasništvu (…)” i da treba biti u okviru Federacije. Time je zvanično i počela bitka, ali ovaj put politička, za Brčko i njegovu riječnu luku.

Da će se voditi teška borba znalo se već u prvim mjesecima, jer je Izetbegović veoma brzo izgubio znatnu podršku međunarodne zajednice. Nakon slučaja “Pogorelica” i američkog političkog pritiska zbog dobrovoljaca iz islamskih zemalja koji su se borili na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine u toku rata, morao se odreći vrlo značajnih saradnika zbog sličnog razloga. Tadašnji ministar odbrane Federacije BiH, Hasan Čengić, postao je nepoželjna osoba u političkom životu zemlje. Njegovu izolaciju mnogi su protumačili kao izravan udarac Izetbegoviću i njegovoj politici, jer je Čengić bio jedan od njegovih najbližih saradnika i osoba koja je vodila šire akcije naoružavanja ARBiH tokom rata.

Istovremeno, Visoki predstavnik u BiH, Karl Bildt pokazivao je otvorenu antipatiju i prema Izetbegoviću i njegovim političkim stavovima, a najjasniji primjer je bio slučaj banaliziranja Izetbegovićevog govora pred Skupštinom UN-a jer je, prema Bildtu, Izetbegović tada predstavljao muslimansku naciju čime je propustio priliku da bude lider cijele BiH. Kasnije će, prilikom pokušaja da se nađe odgovarajuće mjesto za sjednice Predsjedništva BiH (Izetbegović – Krajišnik – Zubak) – srpski član Momčilo Krajišnik odbaciti mogućnost da to bude u zvaničnim prostorijama institucija BiH – konstantno prebacivati Izetbegoviću zbog određenih zahtjeva koje je bošnjački član Predsjedništva imao, pokušavajući Krajišnika privoliti da formalno prizna BiH, čime bi se odaslala poruka bosanskim Srbima o iluziji da je Republika Srpska zaista država.

Bilo je očito da Izetbegović neće moći voditi sam borbu za Brčko, pa je bilo očito da mu za takav plan treba jaka i odana politička figura. Nju je pronašao u liku i djelu Harisa Silajdžića – predsjedniku novoosnovane Stranke za BiH i kopresjedavajućem Vijeća ministara BiH. Nakon što je osuo paljbu na Izetbegovićev politički projekat prilikom govora u Zenici na skupu stranke SDA 14. aprila 1996. godine, ocijenivši da se Izetbegović bori za vlast, a ne za “bosansku Bosnu”, kako je Silajdžić tvrdio, izgledalo je da su se putevi, tada dvije najmoćnije probosanske persone, razišli. Ipak, nije bilo tako. Pobjedom na septembarskim izborima Izetbegović i SDA mogli su sami ići u koaliciju sa pobjednicima među srpskim i hrvatskim strankama, ali je Izetbegović odlučio da Silajdžić, ipak bude dio vlasti. Objašnjavajući svoju odluku Izetbegović je naveo da je “Silajdžić jedan od aktivnih učesnika tih sudbonosnih razgovora [misli se na Dejtonske mirovne pregovore]. Zna njihov tok i sve okolnosti koje su ih pratile. Kao takav, on je više od nekih drugih zainteresovan da dogovor u kojem je učestvovao uspije”.

Silajdžić je smatrao da zadatak koji mu je dat ne može donijeti značajnije rezultate. Bez obzira snažno je podupirao ideju cjelovite BiH od samog početka, a pri tome nije zanemarivao ni pitanja koja su opterećivala njene unutrašnje odnose. Tako je, između ostalog, veoma značajno doprinio radu Međunarodne komisije za nestale osobe (ICPM) na čije čelu se nalazio Sajrus Vens, a koji je lično pozvao Silajdžića da pomogne u vezi sa ovim pitanjem krajem 1996. godine.

Sa druge strane, niti Srbi nisu sjedili skrštenih ruku kada je u pitanju Brčko. Da bi pokrenuli stvar u svoju korist u pogledu arbitražne odluke za Brčko oni su pred konačno donošenje odluke, u februaru 1998. godine pokušali napraviti aranžman sa Saveznom Republikom Jugoslavijom i međunarodnom zajednicom u vezi sa otvaranjem Luke Brčko, na što je Silajdžić veoma oštro reagovao i time ponovo “zatalasao” političku scenu u BiH. Ipak, pitanje je bilo koliku moć imaju bošnjački političari da promijene tok stvari od onoga kakve one trebaju biti. Međunarodna zajednica počela je “igrati” na izrastajuću političku figuru Milorada Dodika, sa ciljem istiskanja SDS-a i početka istinskog procesa demokratizacije RS-a. U Sarajevu je odlučeno da se održi veliki miting “Pravda za Brčko”, kojim će se poslati poruka da bošnjački politički vrh nema namjeru odustati od svojih ranijih zahtjeva. Tada se Izetbegović obratio velikom broju građana sa poznatim stavovima i ponovio da “tu nepravdu nećemo prihvatiti ni danas, ni sutra, ni za pet godina, jednom riječju nikada”.

Konačna odluka o Brčkom donesena je iz trećeg pokušaja, u martu 1999. godine. Konstelacija političkih odnosa bila je dosta povoljnija nakon septembarskih izbora 1998. godine, obzirom da je iz RS-a došla umjerenija politička opcija predvođena Živkom Radišićem (tzv. koalicija “Sloga), koji je postao član Predsjedništva BiH nakon izbora, i Miloradom Dodikom (Savez nezavisnih socijal demokrata – SNSD), novim premijerom RS-a, koji je to postao zahvaljujući podršci zastupnika SDA u Narodnoj skupštini RS-a. Izetbegović je, postižući dogovor sa Dodikom, na određeni način ucijenio američkog pokrovitelja i entuzijastičkog srpskog političara rješenjem problema Brčkog. Naveo je da arbitraža odluka mora biti pravična i itekako da je “minimum da ovaj grad bude vezan za BiH. Ne mora biti u Federaciji ali je važno da ne bude ni u Republici Srpskoj”.

IZVOR: Admir Mulaosmanović “Kratka politička historija Bošnjaka”