Nema ništa kontroverzno. Bosna je uvijek bila “otvoreno društvo i država” po uzoru na Karla Poppera. Vrata su mu širom otvorena, pa u nju ulazi i izlazi ko god hoće i kad god hoće, u dobroj ili lošoj vjeri, bez dopuštenja ili dopuštenja. Zato niko ne zna koliko glasača iz Srbije glasalo u Srebrenici s lažnim dokumentima, osim Mladena Grujičića, koji je zloupotrijebio jadnog Begu Bektića.
Međutim, kontroverzno je da oba bosanska susjeda zauzimaju potpuno dominantan očinski stav prema Bosni; to jest njihovi štičenici, bosanski Hrvati i Srbi, kao da žive u bosanskoj kući za starije i nemoćne ljude, a Bošnjaci/Bosanci aždahe, koje vire iza svakog ćoška da ih pojedu.
Srbija će stoga usvojiti i udomi svoje “izvanbračno dijete”, a Hrvatska se želi preseliti u bosanski dom svog “izvanbračnog djeteta”, obojice rođenog kao “udruženi zločinački pothvat”. To se najjasnije može vidjeti oko lokalnih izbora u Srebrenici i sada u Mostaru.
Umjetno stvorena definicija etničkog građanstva nije pojedincu dala nikakav izbor. Srpski rat za stvaranje Velike Srbije bio je produžetak ovog načela. Prema hrvatskim nacionalistima, sve dok se svi Srbi nisu okupili u jednoj državi, postojanje srpske nacije smatralo se ugroženim, a isto tako svi Hrvati morali su biti uključeni u novu Veliku Hrvatsku.
Argument Srba i Hrvata protiv muslimana bio je da smo “mi uvijek bili ovdje dok ste vi bili ovdje tek od 15. stoljeća”. To nije samo istina, već također postavlja pitanje zašto bi 15. stoljeće trebalo biti izabrano kao polazna točka za regionalne zahtjeve. Slijedom ove metode rasuđivanja, možemo se zapitati zašto se Slaveni koji su na Balkan došli u 6. i 7. stoljeću ne bi trebali vratiti u područja sjeveroistočne Europe iz kojih su potekli i zašto se svi pravoslavni kršćani ne bi trebali vratiti u Bizant / Istanbul.
Prema srpskoj i hrvatskoj logici, bivšu Jugoslaviju treba evakuirati od svih ljudi, osim od Albanaca, čije se postojanje može dokazati u prošlosti.
No nakon što im Karlsson ispriča o nerazumnoj priči bosanskohercegovačkog Hrvata Bože Ljubića o izumiranju Hrvata u Bosni, kojih je ovdje u Saboru sve manje, on zaboravlja da Hrvati u Hrvatskom saboru nisu čitali svoje knjige i nisu bili pod utjecajem hrvatske logike. Kako ih je Božo Ljubić u Hrvatskoj zaštitio od Željka Komšića, bosanski se Hrvati sve više sele iz Bosne kao što se iseljavaju i iz Posavine.
Ako se tako nastavi, Bosna će ostati bez Hrvata, ali i Hrvati će biti lišeni Bosne, jer to katolička crkva u Hrvatskoj postaje sve svjesnija, ali to ne može objasniti Draganu Čoviću, koji je slijepo zaljubljen u Vučića i Dodika. Međutim, pisane izjave ostat će kao najvažniji dokumenti Hrvatskog sabora o “položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini”.
Ne treba se čuditi ovoj malicioznosti dotičnog Milanovića. On je, očito, preskočio neke razrede škole. Zato ga treba na bosanski način kulturno poučiti: – Milanoviću, upamti dok je Europa smradila od znoja i loja, dotle je Sarajevo imalo svoje hamame, kupatila, gdje su se Bošnjaci/Bosanci kupali sapunom i mirisali parfemom, mirisnijim od pariškog Chanel.
A Mostar je Bošnjacima/Bosancima bio uvijek najljepši i najdraži grad zbog Neretve, gdje su mogli pet puta dnevno uzimati ibdest i po potrebu gusul. Tu se u Mostaru Bošnjaci/Bosanci još uvijek najljepše osjećaju zato što je samo tu, u Mostar gradu, mogla biti ispjevana najljepša oda, najljepša sevdalinka o ljubavi, o mostarskoj Emini. Nigdje više i nikada više osim u Mostaru. Stoga, “Mostarski manifesto” danas glasi:
– Mostar će na narednim lokalnim izborima dosanjani ne “daleki san”, već bliski “građanski raj”, gdje će se, baš u Mostaru, oblikovati progresivna svijest o slobodnom čovjeku, pojedincu, koji ima svoju vlastitu glavu da misli i svoje vlastito srce da voli sve ljude dobre volje;
– Mostar će zamirisati najljepšim parfemom od mošusa i jasmina, od bosanskih bijelih i crvenih ruža, koje rastu u ljudskim srcima od ljubavi od Isaa i Muhammeda, a.s., a ne u kamenim srcima od mržnje od Lucifera;
– Mostar je grad razdjelnica između dobra i zla, lijepog i ružnog, nade i očaja. Došʼo vakat da u Mostaru dobro pobjedi, da lijepo u svim ljudima progovori, da se nada ponovo rodi. Treba to javiti svima koji još nisu čuli da se rađa novi Mostara od glasova svih ljudi dobre volje, bez obzira na vjeru i naciju, koji vjeruju da je moguć normalni građanski i demokratski grad Mostar. Glasati za taj novi Mostar je moralna i patriotska dužnost prvoga reda.
Piše: Mustafa Cerić
