Nastojeći spriječiti teror kojeg su ustaške vlasti činile nad srpskim stanovništvom ali i sve veći odlazak Srba u Narodnooslobodilački pokret (partizane), Nijemci i Italijani su savjetovali vlastima Nezavisne države Hrvatske da obustavi nasilje i progon nad Srbima. S tim u skladu su i četnici dobili usmjerenje da stupe u kontakt a muslimanskim milicijama. Ta saradnja datira od ljeta 1942. godine. Tada su uspostavljeni prvi kontakti Muslimana (Bošnjaka) sa predstavnicima četničkog pokreta Draže Mihailovića na Majevici, krajevima Trebave, Ozrena i Zenice kako bi se tamo uspostavio red i mir. Među Muslimanima u Hercegovini posebno se istakao ljekar iz Nevesinja Ismet Popovac, koji je hvalio Mihailovićevo “ispravno stanovište u pogledu Muslimana”.
Masovnim odmazdama nastojao se spriječiti pristup Muslimana partizanskim oružanima jedinicama. Rjeđim i usporenijim akcijama četničkog pokreta protiv partizana nastojalo se privući Muslimane pod kokardu i četničku zastavu. U dvojnim aršinima najviše im je odgovarala postavka iz “Elaborata o Dinarskoj diviziji”. Prema njemu je “najprihvatljivije da Muslimani, (da) ne bi ojačali partizane, treba da sede kod svojih kuća, pa da ih uništimo na njihovim domovima”.
“Muslimani vam šalju pozdravni telegram. Još su kod mene i pišu rezoluciju. Pored ovog prijateljstva ja istovremeno radim detaljan plan za uništenje Turaka u Čajničkom srezu. Ovo bi bila vrlo interesantna i složena operacija i trajala bi četiri dana. Molim da je odobrite, snage juče javljene. Branko”. ‘Branko’ u potpisu te depeše upućene Draži 1. januara 1943. godine je major Zaharije Ostojić, jedan od četničkih komandanata. Muslimani kod Ostojića u štabu su bili Ismet Popovac i Mustafa Pašić. Paradoksalno i licemjerno, dok Ostojić traži “uništenje Turaka” u Čajničkom srezu, Popovac i Pašić 2. januara objavljuju proglas “Braći muslimanima Čajničkog i okolnih srezova”, u kojem ih pozivaju da se svrstaju u redove muslimanske četničke organizacije pod četničkom zastavom. Kao glavni cilj naznačena je “pametna i poštena zaštita muslimanskih interesa, obezbjeđenje sigurne budućnosti našem narodu na principima uzvišenog islama…”. Draža već 3. januara odgovara Ostojiću da se za “čišćenje Čajničkog sreza od ustaško – muslimanskih organizacija preduzme brza i energična akcija”. Naložio je i da se borba vodi “dok se ne postigne potpuno čišćenje Čajničkog sreza od ustaških muslimana”.
Dok su Popovac i Pašić radili na promociji četničkog pokreta među Muslimanima, svakodnevno su stizale vijesti o četničkim zvjerstvima nad Muslimanima. Odbori Muslimanske vojne organizacije u Stocu i Nevesinju tražili su od Popovca da “glavna četnička komanda” naredi četničkoj komandi u Ljubinju da egzemplarno kazni četnike koji su 25. novembra 1942. godine na Aranđelov dan likvidirali sedamnaestero djece, žena i staraca u selima Žabica i Grablje.
Očigledno je da od samog početka Draža i druge četničke vođe nisu imali povjerenja u obećanja Popovca i njegovih istomišljenika. To otkriva i sumnjičenje komandanta Nevesinjske četničke brigade Vladimira Žečevića. “On me je pitao da li znam o njegovom pismu upućenom Vama. Ja sam mu rekao da ne znam ništa. Iz daljeg razgovora sa njim došao sam do zaključka da je njegov glavni cilj da zaštiti muslimane, a ne borba za srpski narod i srpsku stvar. Mi ćemo sve učiniti da muslimane međusobno zavadimo i iskoristimo za našu stvar, ali izgledi nisu povoljni. Za dr. Popovca mnogi tvrde da je blizak komunistima. Njegov brat je vrlo sumnjiv. Zato ćemo biti vrlo oprezni. Ništa nećemo učiniti što bi kompromitovalo našu svetu borbu za Srpstvo…”
Dana 13. jula 1942. godine Draža se iz Podgore pod Durmitorom uputio prema Hercegovini, tačnije mjesu Avtovac gdje je održao sastanak sa vođama četničkog pokreta. Na sastanku u Zimonjića kuli našla su se i dva italijanska oficira, sa kojim su četnici imali odličnu saradnju. Mihailović je naredio svojim komandirima da “što bolje iskoriste Italijane u borbi protiv komunista”. Saopštavajući da je vodvoda Birčanin u pregovorima sa Štabom II italijanske armije u Sušaku isposlovao više hiljada pušaka, četnički kapetan Radoslav Ivanišević piše: “Uslov da sve ovo realizujemo je da se obustavi akcija protiv muslimana i Hrvata, jer oni protestuju preko Nemačke, koja opet vrši presiju na Rim. Visoki interesi opšte stvari nalažu da ne kidamo sada kada toliko očekujemo od njih. Muslimani i ustaše odnosno Hrvati platiće ceh pre ili posle…”
Zbog navedenog uspostavljena je saradnja sa Popovce i Pašićem. Četnički kapetan Danilo Salatić, koji je dobio naređenje da sa njima uspostavi saradnju, nastojao je da u Muslimanima dobije privremene saveznike, pa je prihvatio saradnju dvojice mostarskih intelektualaca i poručnika Husnije Čengića. Zahvaljujući poručniku Čengiću brojni Muslimani su prešli u četničke oružane formacije. Čengić će ujedno postati i prvi Musliman u četničkoj oficirskoj uniformi. Ipak, nepovjerenje prema takvim nikada nije nestalo. Tako četnički vojvoda Dobroslav Jevđević za ovakve Muslimane navodi sljedeće: “Ono je u narodnoj duši, neizmjerljivoj svijesti kod Srba da nema zajedničkog života s njima te nepristajanju vojske na snošljiv odnos sa Muslimanima”.
Popovac je tokom ljeta 1942. godine poslao nekoliko pisama Draži. Koliko je bio dezorjentisan svjedoči dio jednog pisma u kojem navodi “da svi ispravni Muslimani priznaju s bolom u duši i gnušenjem, da su se mnogi Muslimani odrekli ne samo svojih bratskih nego i čovječanskih obzira i počinili zločine koje mi najodlučnije osuđujemo”. To je izvod iz prvog pisma koje je Popovac 21. jula 1942. godine sročio Draži. “Uvaženom gospodinu ministru” on je iskazao da će mu biti drago “ako nisam ja prvi od muslimana koji sam sa Vama direktno stupio u kontakt. Ukoliko ja budem prvi, to je vjerovatno zato, što drugi nisu imali ove mogućnosti”. Pored navedenog Popovac je u pismu u nekoliko navrata naveo da su “muslimani voljni pristupiti četničkom pokretu”.
Da prihvati i podrži inicijativu i politiku hercegovačkih Muslimana Popovca, Pašića i Fehima Musakadića, Dražu je nagnalo jačanje NOP-a koji je u tom periodu brojao blizu 150 000 boraca. Promjeni je doprinjelo i formiranje AVNOJ-a u Bihaću 26. i 27. novembra 1942. godine. Draža je odobrio i formiranje Muslimanske nacionalne vojne organizacije (MNVO) u sastavu četničke Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVUO). Samo je na prostoru konjičkog, nevesinjskog, mostarskog i stolačkog sreza, od “muslimanskih antikomunističkih milicija” formirano sedam četničkih bataljona MNVO, koji su uvršteni pod direktnu komandu Draže. U četničkim brigadama i korpusima našli su se i pročetnički muslimanski bataljoni. U Bijelom Polju kod Mostara, uz ranije okupljene četnike, stiglo je i 100 Muslimana pripadnika Dobrovoljačke milicije Ismeta Popovca. Bila je to prva grupa od 400 očekivanih milicionera.
Da bi što više Muslimana pridobila u svoje redove četnička propaganda je izradila i mnoge letke. U jednom od njih je stajalo: “Zabijte glogov kolac ovome demonu – ustašama. Suprotstavite se Pavelićevoj mašineriji koja je svesno i nesvesno uništila već preko 100 000 života. Rasturite u nepovrat ovaj žalosni cirkus u kojem su Muslimani bili i toreadori i bikovi. Krenite putem Hadži Loje, Saliha Forte i Ali paše Rizvanbegovića. Dvanaesti je čas da spašavate što se spasiti da, jer je kucnuo čas prećišćavanja, ispravljanja istorijskih grešaka i stvaranja novih pojmova i nazora…”
Radi pridobijanja novih sljedbenika mеđu muslimanskim stnaonvištvom Popovac i Pašić su putovali širom Hercegovine. Uz Popovca su tako stali stolački predsjednik i sekretar Mahmut i Avdo Mehmedbašić. U ime Odbora Muslimanske vojne organizacije Stolac oni su obavijestili Popovca da se u Dubravama formiraju privremene čete nove muslimanske vojske. Bataljon u Aladinićima sa tri čete, bataljon muslimanske milicije na području između Mostara, Čapljine i Stoca, te u Blagaju Blagajski muslimanski milicijski bataljon. Pročetnička milicija formirana je i u Konjicu, a na njezinom čelu se nalazio imam Džemal Kršlaković. U Blagaju je održana i smotra dviju vojski – četničke sa 400 ljudi i bataljona muslimanskih miliconera sa 200 pušaka pod komandom Mustafe Berberovića. U sela iznad Konjica sa 90 četnika Muslimana došao je iz Nevesinja Hamdija Čengić. U Bjelimićima je organizovan stalni centar MNVO. Neposredno prije toga solunski borac i rezervni major žandarmerije Fehim Musakadić je imenovan za komandanta svekolike muslimanske organizacije u sastavu Jugoslavenske vojske u otadžbini.
Njemački historičar Volfgang Hopken u svojoj knjizi “Muslimani u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji”, govori i o učešću Muslimana na strani četnika Draže Mihailovića. On piše da je njhov broj relativno mali i da su to većinom drugorazredni muslimanski političari. U egzilnoj vladi u Londonu Muslimani nisu bili zastupljeni, piše njemački historičar. Muslimani su sve više i više pristupali NOP-u a gotovo da niti jedna veća grupa Muslimana zapadno od Neretve nije prešla u četničke redove.
Što je više odmicao Drugi svjetski rat, četnički pokret je zapadao u sve veću krizu a nakon strahovitog poraza tokom Bitke na Neretvi od strane jedinica NOP-a, gotovo da je jedva opstao. To je kod Draže i četničkog vodstva osnažilo nastojanje da se ustupe dodatne mjere za regrutaciju Muslimana u četničke redove. Da bi to postigli koristili su se svakom krizom ili razdorom koji bi se u redovima NOP-a desio. Otuda i težnja da se pridobije Huska Miljković sa svojom muslimanskom vojskom u Cazinskoj krajini. Uz konsultaciju Mustafe Mulalića, Draža je poslao depeše komandantima 1. i 2. korpusa u zapadnoj Bosni. Naravno od tog poduhvata nije bilo ništa.
U sudaru udruženih njemačko – ustaških i italijansko – četničkih formacija protiv Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugislavije pod komandom Josipa Broza Tita na Neretvi, u četničkim jedinicama našle su se i slabo naoružane čete Muslimana. Njihovi bataljoni su se u okviru MNVO-a našli u četničkim kolonama koje su se kretale duž željezničke pruge Sarajevo – Mostar ka dolini rijeke Neretve i Ivan Planine. Težak poraz na Neretvi pogodio je i MNVO majora Fehima Musakadića pa se ona počela rasipati. Prije Bitke na Neretvi i nakon njenog završetka formirano je ali i nestalo više bataljona MNVO. Događaji su pokazali da na političko usmjerenje Muslimana značajno utiče NOP. U tom smislu i potporučnik i komandant Četničke goraždanske brigade, Milan Vučković obavještava komandanta Drinskog korpusa o “Turcima koji sjede na tri stolice”, pa kaže: “Cela čaršija u Goraždu i Srbi i muslimani su naprosto partizani. Oni pronose paniku kroz sela o nekim velikim partizanskim snagama, pa se i naši seljaci uplašili”.
U pokretu protiv NOP-a zbog agonije četnika na Neretvi, ravnogorski komandanti su maksimalno računali na vojne snage Muslimana. Zato je u depešama koje su slate tim komandantima istican zahtjev “da odnos prema muslimanima za vreme akcije ima biti u svemu najkorektniji. Muslimanski živalj ne dirati i veštom propagandom okrenuti muslimane u borbu protiv komunista… Pri prolazu kroz muslimanska sela najoštrije se zabranjuje svako zlostavljanje stanovništva ili ma kakve pljačke”. “Oni (Muslimani) zajedno sa četnicima vodili (su) borbu protiv Prve dalmatinske i Desete hercegovačke (NOU) brigade. Njihovu borbenost odmjeravali su i četnici, ali i saveznici drugih boja ujedinjeni s četnicima protiv komunista.” Tako Zaharije Ostojić javlja vojvodi Jevđeviću: “Lukačević na levoj obali ima svega 700 pravoslavnih i 700 muslimana. Muslimani se razbegli posle prve borbe, te ostali samo naši”.
Osam bataljona sa oko 2 500 boraca predstavljali su cjelokupnu snagu MNVO pod komandom Fehima Musakadića. Vojska rastrojena, slabo naoružana i nemotivisana da se bori za ciljeve koje je četnički pokret okrenuo direktno protiv njihovog naroda. TO je pokazalo i njihovo borbeno sučeljavanje sa partizanskim vojnim formacijama.
Kada su u Mostaru 4. juna 1943. godine italijansku komandu i njenu upravu zamijenile njemačke turpe, Nijemci su rasformirali MNVO. Jedan broj njenih pripadnika, sa Mustafom Pašićem, uhapsili su i otpremili u logor u Zenici. Nakon mjesec dana su ih oslobodili ali pod uvjetom da pređu u 13. SS diviziju. Nijemci su Pašića ponovo uhapsili i predali ustašama, a ovi su ga otpremili u koncentracioni logor gdje je i ubijen. Ustaše su 19. maja 1943. godine ubile i poručnika Hamdiju Čengića, odbjeglog domobranskog i prvog muslimanskog četničkog oficira. Fehim Musakadinć, komandant MNVO-a zarobljen je od strane 10. hercegovačke Narodnooslobodilačke brigade u zaseoku Piskavice kod Uloga. Strijeljan je istog dana. Ismet Popovac je ubijen 21. avgusta 1943. godine na putu Trebinje – Dubrovnik, “od strane nepoznatih lica”.
