Mustafa Busuladžić je rođen 1. aprila 1914. godine u selu Gorica kod Trebinja. Još u djetinjstvu je pokazao sklonosti prema vjeri, na što je posebno uticao roman “Muhammed a.s” od Abdurezaka Hivzi Bjelavca. Bio je vrstan pisac, prevodilac, publicista, kritičar i recezent, kao i odličan govornik i mislilac. Nakon završetka prva četiri razreda osnovne škole, Busuladžić upisuje Elči Ibrahim pašinu medresu u Travniku, da bi se nakon tri godine školovanja prebacio u Gazi Husrev begovu medresu u Sarajevu, gdje je i maturirao 1936. godine. Još u srednjoškolskim danima dolazi do izražaja njegov razvijen intelekt i sposobnost pisanja, tako da objavljuje radove u listovima “Novi Behar”, “Islamski glas”, “Obzor”, “Svijesti”, “El Hidaji” i “Našoj domovini”. Njegov sin Muhamed tvrdi da očeve tekstove pisane u medresi doživljava kao što kritičari doživljavaju rana djela Lava Tolstoja.
Bio je i poliglota, pa je perfekto razumio arapski, turski, italijanski, francuski i njemački jezik. U medresi je naročito volio čitati djela njemačkog filozofa Spenglera, dok mu je njegovo djelo “Propast zapada”, pomoglo da razumije procese tadašnjeg društva. Koliko je druženje sa knjigama uticalo na njegov stil izražavanja dovoljno potvrđuju riječi hafiza Mahmuda Traljića koji kaže: “Gdje god je on vazio ili predavao, prostorije su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Neke od svojih vazova i predavanja je i štampao. Njegovi vazovi, predavanja i uopće objavljeni radovi imaju težinu i vrijednost i danas, nakon pedeset i više godina, kao i kada su održani ili štampani.” Da nisu samo muslimani bili oduševljeni njegovim karakterom i načinom izražavanja svjedoči i Dušan Šimšić, Srbin koji se družio sa Mustafom. Dušan je za Mustafu tvrdio da je prerastao svoju generaciju, te da je dosegao zrelost prije svoga kolektiva. Kada bi se na ljeto vraćao u rodno Trebinje, uvijek je vodio razgovore sa pravoslavnim i katoličkim svećenicima iz toga kraja.
Završetkom medrese upisuje Višu islamsku šerijatsku školu u Sarajevu, koja je bila jedina viša obrazovna institucija u Bosni i Hercegovini. Njegovo znanje je brzo došlo do izražaja i ovdje, pa 1940. godine dobija stipendiju italijanske vlade i odlazi u Rimu na postdiplomski studij. Prije nego što je otišao u Rim vjenčao se u Zenici, a zatim posjetio Trebinje kako bi se oprostio od roditelja. Koliko je bio cijenjen u Trebinju dovoljno govori podatak da su ga ispratili svi stanovnici ovog hercegovačkog grada, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Novinarstvom se bavio i u Rimu, pa je pisao za dva italijanska časopisa “Oriente Moderno” – zvanični glasnik Orijentalnog instituta Univerziteta u Rimu, i “Mondo Arabo” – sedmični časopis koji se bavio dešavanjima u arapskom svijetu. Dolaskom u Rim počeo je otvoreno pisati protiv komunizma. Zaokupljalo ga je pitanje kako da se muslimani postave prema ratu, fašizmu i komunizmu. U Sarajevo se vraća 1942. godine, koje je tada bilo u potpunom haosu, te nastavlja pisati, prožimajući tezu da komunizam uništava moral muslimana i drugih ljudi. Pisao je da će komunisti omogućiti biološko preživljavanje muslimana, ali da će uništiti njihovo duhovno biće i bošnjački identitet. Pisao je o nepomirljivim razlikama i sličnostima komunizma i islama, pa je tako tvrdio da je islamski brak sličan građanskom. Pišući 1944. godine, na tekst “Kult golotinje”, kritikuje moralni pad žene muslimanke, koja se udaljava od poziva majke, pokazujući sve više tjelesnu golotinju i provodeći dane u kasnim teferičima sa kojih se često vraćala u pijanom stanju. Njegovao je i identitet Bošnjaka, pa u članku “Misli o sudbini naroda i zajednica u povijesti”, navodi: “U prošlosti se opstanak nije toliko zasnivao na brojčanoj snazi koliko na unutarnjim vrednotama duše muslimanskih stanovnika Bosne i Hercegovine i Balkana. Trebamo biti svjesni da se naša sudbina ne rješava negdje u vanjskom svijetu nego u nama samima”.
Krajem Drugog svjetskog rata, i kada je bilo sve izvjesnije da će partizanski pokret odnijeti pobjedu u Jugoslaviji, većina Bošnjaka, svojevoljno ili ne, podržava partizanski pokret. Ipak, Busuladžić je ostao dosljedan svoga stava i bio je protiv njih, smatrajući da je komunizam najveća pošast koja prijeti čovječanstvu. Odlučio je vratiti se u domovinu i pomoći svom narodu. Došavši u svojstvu novinara “Radio Rima”, komunisti su ga odmah stavili na crnu listu. Na komunističkom spisku imena koja je trebalo likvidirati našao se i Mustafa Busuladžić. Odmah po dolasku na vlast počela je teška represija nove komunističke vlasti. Busuladžić je uhapšen među prvima, zajedno sa Atifom Hadžikadićem, direktorom Trgovačke akademije i bivšim gradonačelnikom Sarajeva. Suđenje je trajalo dva dana, a Mustafi je suđeno zbog knjige “Muslimani u Sovjetskoj Rusiji”, kao i njegovih stavova o komunizmu. Paradoksalno je da su Busuladžićeve knjige komunisti kasnije koristili kao materijale protiv Sovjetskog saveza, nakon raskola između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije 1948. godine. U noći 29. juna 1945. godine strijeljan je u sarajevskom naselju Velešići, iza željezničke stanice, u dobi od 31 godine života. Jedan od pratilaca voda za strijeljanje, izvjesni Ivica, tražio je da ga zakolje, ali je to spriječio sudija Šefko Hadžiomerović. Da bi mu prekrili trag komunisti su njegovo tijelo zakopali u tajnosti, a ni danas se ne zna gdje je Mustafin mezar. Neznani prolaznik je na mjestu strijeljanja pronašao njegove naočale i fes te ih odnio njegovih roditeljima. Nakon saznanja da je ubijen, sudija Hadžiomerović je rekao Busuladžićevoj sestri i supruzi: “Šta hoćete?! Pognjavili smo ih kao paščad!”
Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu prof. dr. Džemaludin Latić kaže kako je Busuladžić, bez sumnje, najbrilijantniji um našeg naroda u XX stoljeću: “Busuladžić je pisao lucidne i dalekosežne eseje. Za mene dojmljiv kao pisac, musliman, ali i istinski Evropljanin. On je bio veliki po tome što je, pogotovo u svojim esejima o socijalizmu, upozoravao na to kuda čovječanstvo vode dvije najkrvavije svjetske ideologije, fašizam i komunizam. On ih je izjednačavao, dokazujući da su u suštini jednako pogubne. U svojoj knjizi ‘Muslimani u sovjetskoj Rusiji’, zbog koje će biti i ubijen, on je zapravo pokazao kako su se te njegove vizije ekstremno materijalističke ideologije u stvarnosti i ostvarile. Pisao je o nezamislivim zločinima boljševika nad muslimanima u Rusiji. No da apsurd bude potpun, nakon sukoba Tita sa Staljinom 1948. godine Mustafa Busuladžić je rehabilitiran. Dakle, svega tri godine nakon što je ubijen”
