Dana 17. decembra 1995. godine u jutarnjim satima idemo niz dolinu Une. Svuda tragovi borbi. Bosanska Krupa me izgledom podsjeća na Mostar ili Goražde. Nigdje čitave zgrade. Most na Uni prepolovljen. Nailazimo na borce 511. krupske. Raspoloženi su. Važno je da su četnici otjerani. Od 21. aprila 1992. godine, kada je grad zauzela JNA, sa vojnim formacijama iz Srbije, trajala je bitka za ovo mjesto. Šale se na račun Sandžaklije Drekovića, oženjen je iz Bosanske Krupe, a narod veli: “otuda sam, odakle mi je i žena”.
Svi na nestrpljenjem očekujemo susret sa Bužimom. U našim očima mjesto su do neslućenih visina uvečali uspjesi 505. viteške brigade. Riječ je o većem selu sa jednom ulicom. Dočekuje nas komandant 505. bbr. major Sead Jusić. Niko ne govori o jurišima i bitkma koje je vodila ova, jedna od najboljh, jedinica bosanske vojske. Svi razgovori se započinju i završavaju sa imenom njenog prvog komandanata, rahmetli Izeta Nanića. Dreković je posebno tužan. Nanić mu je bio prijatelj, hrabar, sposoban vojnik:
“Bio je tipičan nasljednik Muje i Halila Hrnjice, krajiških junaka. Oprezan u planiranju, odvažan u odlučivanju, smion u napadu. Svuda gdje sam išao po Bosni pričao sam s ponosom o 505. Viteškoj bbr. U njenom osnivanju sam učestvovao. Nazvali smo je 1992. godine, 105. bužimska udarna muslimanska brigada. Htjeli smo se oslanjati na tradicije NOR-a kada je postojala Unska operativna udarna grupa pod komandom Huske Miljkovića”.
Dreković kaže da su se 505, bbr oduševljavali i neki strani oficiri, za koje je to najbolja pješadiska jedinica u svijetu. Bužimljani su se borili na tri fronta: protiv Karadžićevih četnika, martićevaca i abdićevaca. Na sva ta tri fornta svoje probrane jedinice i specijalce slala je i Srbija. Najopasnije su bile Crvene beretke sastavljene od Srbijanaca i okorjelih srpskih zločinaca iz Krajine. Komandant im je bio izvjesni Ulemek iz Beograda. Svima su zadavali žestoke probleme. O bojevima Bužimljani pričaju uglavnom sa šaljive strane. Na početku su bili bez oružja. Zatim su oružje otimali. Tri puta su forsirali Unu. U boju sa “Martićevcima” iz Banije se nisu plašili. Karadžićevi četnici će ih posebno pamtiti. Jednom zamalo nisu zarobili njihovog komandanta Mladića. Sa Abdićevicima imali su najviše problema koji su bili, ne vojničke, nego moralne prirode. Trebalo je udariti na pripadnike svog naroda koje je Abdić zaveo, često na svoje najbliže rođake. Abid Duraković, pomoćnik komandanata brigade za moral, ističe: “Moralne dileme su razdirale borce u borbi protiv autonomaša. U drugoj fazi rata autonomaši su bili teži protivnik od četnika. Osposobili su ih za ratovanje oficiri bivše JNA i specijalci KOS-a, među kojima se isticao Dragan Božović – Kobac. Abdićevci su u juriš kretali sa sloganom “hajrullah”, a mi sa tekbirom. I mi i oni smo išli u smrt pozivajući se u Allaha”.
Na mezaru komandanta 505. rahmetli Nanića. Mezar u strani. Učimo fatihu slavnom ratniku. Sa nama su njegova supruga i djeca. O legendarnom komandantu snima se dokumentarni film. Okolo brežuljci potonuli u sivilo zime. Na um mi padaju stihovi krajiškog pjesnika Skendera Kulenovića:
“Sva krvava od davnih davnina, sad krajina krvava haljina”.
Svuda kuda se krećemo – svježi mezarluci. Mnogo je više poginulih u sukobu sa Abdićevim izdajnicima, nego sa četnicima. Po bužimskim selima (Svetinju, Varoškoj rijeci) ljudi su zaokupljeni autonomijom. Četnike više niko i ne pominje. Svi neprijatelji su vojnički poraženi. Ali, nije poražen duh “autonomije”. Taj duh nije uništen. Mnogo ljudi je opijeno Abdićem. Vjeruje u njegovu sposobnost i stručnost. Narod, koji je stoljećima suočen sa brojnim neprijateljima, sklon je predavanju vlastite sudbine “vodama”. Mnogi su Abdića poistovjećivali sa spasiocem.
