Kada je 13. juna 1991. godine u hotelu “Bigeste” u Ljubuškom održan sastanak vodstva HSP BiH (Hrvatska stranka prava) zvanično je donesena “Lipanjska povelja”, kojom je vođa HSP BiH Dobroslav Paraga potvrdio “novo rođenje Nezavisne Države Hrvatske na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru s istočnim granicama koju čine Subotica, Zemun, Drina, Sandžak i Boka Kotorska”. Istog mjeseca formirano je i stranačko vojno krilo, HOS (Hrvatske odbrambene snage), na čije čelo u oktobru iste godine dolazi Blaž Kraljević. U narednom periodu održan je niz sastanaka liderstva HSP-a i HOS-a u cilju oblikovanja i realizacije njihovog političkog i ratnog plana. Jedan od takvih sastanaka održan je krajem februara 1992. godine u Čitluku.
“Za Hrvatsku stranku prava i HOS, odnosno za čitav hrvatski narod, Herceg – Bosna je integralni, sastavni dio Hrvatske. Zbog toga smo i došli u Hercegovinu da ovom narodu kažemo da ne priznajemo nikakve sporazume i nagodbe o krčmljenju cjelokupnog hrvatskog teritorija. Još 13. lipnja prošle godine rekli smo, ovdje u Ljubuškom, šta pod time podrazumijevamo: ne odustajemo od našeg cilja da vidimo Hrvatsku u povijesnim granicama – do Subotice, Zemuna, Drine, Sandžaka i Boke Kotorske. O tome se hrvatski narod nema šta izjašnjavati na referendumu, on je svoj referendum imao prije 13 stoljeća”, rekao je na konferenciji Dobroslav Paraga u prisustvu Davora Perinovića, Ivice Karamatića, Mile Dedakovića i Blaža Kraljevića.
U svom izlaganju Mile Dedaković je naveo da HSP svakodnevno jača svoje prisustvo na “hrvatskim prostorima” i da nikada neće pristati na ono “što je oduvijek bilo naše i učinićemo sve da Herceg – Bosna bude vraćena u državni teritorij Hrvatske”. Primarni zadatak je bio da se osiguraju dovoljno snažne oružane snage koje će spriječiti golgotu Hrvata kakva je viđena na prostoru Hrvatske “jer nema te cijene koju nećemo platiti. Ovo je povijesni trenutak. Ako sada ne izvojujemo slobodu, nikada je više nećemo doseći. Ova generacija Hrvata mora osigurati miran, demokratski život u povijesnim granicama Hrvatske”. Dedaković se oštro suprostavio dolasku “plavih šljemova” (Mirovnih snaga UN-a) za koje je tvrdio da zapravo rade za interese Srbije – “Priznanje koje smo dobili od nekih zemalja je obična farsa. Nismo slobodni na dvije trećine hrvatskog teritorija, komunikacije su presječene, izgubljeno je oko 30 tisuća života, uništili su više od 40 posto industrije i domaćinstva u Hrvatskoj, imamo 700 tisuća raseljenih Hrvata…”.
U svom izlaganju Paraga je kritikovao sporazum Milošević – Tuđman, tvrdeći da HDZ i SDS BiH rade na “krčmljenju hrvatskog državnog teritorija”. Zalaže se za miran rasplet krize u BiH koja zahtjeva bezuvjetno povlačenje “srpske agresorske armije (JNA) sa područja BiH”. Žestoko je osudio “maglovite ambicije” Hrvatske zajednice Herceg – Bosne “prema kojima se za jedan mali dio Hrvatske, žrtvuje devet desetina hrvatskog državnog prostora (BiH – op. a.)”. Paraga upozorava da su pripadnici oružanih formacija te stranke upravo zbog toga “u prvim redovima da se spriječi takav razvoj događaja i vrati puni suverenitet hrvatske države i hrvatskog naroda na cjelokupnom prostoru”.
Ivica Karamatić je izrazio žestoko negodovanje što “postojeća vlast Hrvatske stavlja granične table u selu Kutleše i Vinjani, razdvajajući tako narod iste vjere.” “I ne samo to, nego time razdvajaju hrvatske pokrajine Hercegovinu i Bosnu od Republike Hrvatske, a sve to čini jedno tijelo i jednu dušu – nezavisnu državu Hrvatsku, od Istre hrvatske, do Subotice hrvatske i od tihane Sutle do nemirne Drine”.
Blaž Kraljević je na skupu vidno podržao sve navedene teze te naveo da će “HOS sa sjedištem u Ljubuškom učiniti sve da se ostvare zacrtane ideje”. Retorika HSP-a i HOS se u toku rata promijenila, sasvim moguće zbog vidne neophodnosti bošnjačkog elementa da se porazi srpska strana koja se nije pokazala toliko slabašnom i zbog sve očitijeg sukoba sa HVO za kojeg je Kraljević tvrdio da ga “ne čine pravi Hrvati”. U konačnici u maju 1992. godine izdao je i proglas u kojem između ostalog navodi “da nema podjele BiH”. Također, Dobroslav Paraga je u jednom intervjuu nakon rata na pitanje novinara: “Da li je još uvijek za Hrvatsku do Drine”, izjavio: “Recimo da sam sada za Srbiju do Drine”.
