Prvi pisani podaci koji spominju ratne okršaje na prostoru današnje Bosne i Hercegovine datiraju u IV stoljeće p.n.e a posjedujemo ih zahvaljujući grčkim piscima koji su uveliko pisali o našim krajevima. Riječ je o keltskoj invaziji na prostor današnje BiH. Opširno je opisana ilirska vojska, njihova oprema, naoružanje i način ratovanja. Zahvaljujući tome, a i arheološkim nalazima, nalazimo podatke o izgledu ilirskog naoružanja – koplja, mača, bodeža, luka i strijele. O ratničkom duhu Ilira, govori podatak da se u gotovo svakom muškom grobu nailazi na oružje, bez sumnje ono koje je pokojnik služio za života. Najbolji takav primjerak pruža arheološko nalazište na Glasincu (jugoistočno od Sarajeva), gdje je otkopano nekoliko stotina grobova u kojima su pronađeni najraznovrsniji primjerci opreme ilirskog ratnika. Jedan od najljepših primjeraka ilirskog naoružanja sa naših prostora jeste bronzani mač pronađen u Velikom Mošunju kod Viteza, čija izrada predstavlja pravo remek djelo. Obzirom da su Iliri imali razvijene trgovačke veze sa Grčkom i Rimom, jer se iz njih uvozilo i mnogobrojno naoružanje, oni Ilire opisuju kao hrabre, vješte i neustrašive ratnike, vične svakom oružju. U napadu ili odbrani djelovali su organizovano, a u slučaju rata učestvovalo je cijelo pleme na čelu sa ilirskim poglavicom. Pomoćnici su mu bili knezovi, odnosno starješine rodova. Od svih antički pisaca najbolje podatke o ilirskom naoružanju pruža rimski pisac Enije (239 – 169).
Štitovi se kod ilirskih ratnika pojavljuju još od bronzanog doba, ali o njima imamo veoma malo podataka, sve do željeznog doba. Prvobitni ilirski štitovi su pravljeni od drveta i životinjske kože, dakle bili su veoma primitivni i slabije kvalitete. Tokom željeznog doba na drveni štit su stavljane metalne ploče koje su bile pričvršćene vezovima, čime se poboljšavao kvalitet ilirskog štita. Najčešći ilirski štit je bio kružnog oblika, iako su još u navedenom periodu Japodi, pleme koje je naseljavalo prostor Bosanske krajine, koristili ovalne i pravougaone štitove. Kružni štit je obično bio ukrašen sa dodatnim krugovima i polukrugom sa strane. Ovakvi štitovi su naširoko korišteni u Glasincu kod Sarajeva, a kasnije su preneseni sve do ilirskim plemena na prostoru današnje Albanije. Nakon keltske invazije, tokom IV stoljeća p.n.e, Iliri počinju koristiti i duguljaste štitove. Bosanskohercegovački prostor, i dijelom hrvatski, je specifičan i po nalazima prsnog oklopa, čiji primjerci datiraju iz VI stoljeća p.n.e. Pravljen je od tkanine i kože, a rjeđe od bronze. U kasnijem periodu pravljeni su i oklopi koji su pored prsa štitili i leđa. Ovakve predstave oklopa pronađene su samo na Glasincu. Još od VII stoljeća p.n.e Iliri su koristili i natkoljenice od bronze, dok se pretpostavlja da su u ranijem periodu korištene i natkoljenice pravljene od tkanine. Najstarije su pronađene u južnoj Italiji, a sa naših prostora u Glasincu. Navedene sa Glasinca imaju posebnu specifičnost po zanimljivim dekoracijama, posebno kružnim i trokutastim motivima. Obzirom da su primjerci natkoljenica pronađeni samo u grobovima kneževa, predpostavlja se da su oni bili oprema samo bogatijih ilirskih ratnika. Kacige predstavljaju najmnogobrojniju pronađenu opremu ilirskog ratnika, korištenu još od VII stoljeća p.n.e, a u pitanju su bile konusne kacige. Među kacigama, po kvaliteti je naročito bila cijenjena japodska nazvana Sharmjet a posjedovala je dvije varijante – prva sa platnenom osnovom i druga sa ušivenim lancima. Ostatak kaciga je podsjećao na okrugle kapice, čiji je kostur napravljen od grmlja i gline, ojačan bronzanim pločama i klinovima oko kacige. Dobrim dijelom su podsjećale na grčke antičke kacige, pod čijim utjecajem su i izrađene.
Za razliku od odbrambene opreme, o hladnom naoružanju imamo dosta manje podataka. Osnovni borbeni mač kod Ilira se zvao Sica – kratki mač sa zakrivljenom oštricom na vrhu. Pronađena su tri tipa ovog: prvi tip se odlikuje čvrstoćom, sa kratkim i oštrim vrhom, kratkom ručkom – najčešće trokutastog oblika, koja posjeduje rupu za pričvršćivanje znakova u blizini oštrice; drugi tip nije jednake čvrstoće kao prvi ali je duži, dok je drška kraća; treći tip, najbrojniji, je karakterističan po dugoj oštrici sa dosta ukrasa – urezanih krugova i linija, bio je dužine do 45 cm i oko 3 cm širine. Sam naziv mača potiče od indoevropskog korijena riječi “sek” što znači rezati. Rimljani su ga nazivali Sicarius, što u prijevodu znači “skriveni ubojica”. Pronađen je samo u dijelovima BiH, dok je dosta rašireniji u Dalmaciji i Albaniji. Pored Sice korišteni su i kratki mačevi, dužine oko 20 cm, te razni noževi i sjekire – sa licem i naličjem. Nakon Sice najpoznatije ilirsko oružje je bilo koplje, nazvano Sibyna, naročito pronađeno u grobnicama na prostoru Bosne. Prvobitno je korišteno za lov na divlje svinje, ali je svoju borbenu ulogu steklo u borbama sa Rimljanima, za koje Enije zapisuje “da je Rimljanima zadalo najviše jada”. Tek od II stoljeća p.n.e u upotrebu ulazi luk i strijela. Borbena kola su za sada pronađena samo kod Ilira koji su naseljavali prostor današnje Slovenije, ali se ne isključuje da su korištena i na ostalim prostorima koje su naseljavali Iliri, pa tako i prostor današnje BiH.