Grčki historičar Laonik Halkokondil navodi da je 1463. godine velika osmanska vojska od oko 150 000 ljudi krenula na Kraljevinu Bosnu da je pokori. U konačnici nakon nešto više od mjesec dana borbi (od kraja aprila do početka juna) ubijen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, čime je prestala postojati srednjovjekovna bosanska država.
Tada su u srednjoj Bosni počela kružiti predanja o kraljici Katarini koja je morala da bježi od osmanskih osvajača. Predaje na sličan način govore o tome kako je sultan Mehmed II imao problema da osvoji gradinu nad Prozorom i tvrđavu Kozograd. Pokušavao je ali mu nije uspijevalo sve dok ga jedna baba nije podučila kako da to učini. Trebalo je ždrijepca hraniti pšenicom, ali bez vode, kako bi dobro ožednio te onda kopajući kopitom pokazao mjesto gdje je voda tj. odakle i utvrđena posada branilaca dobija vodu. U Kozogradu se tada nalazila kraljica Katarina i morala je bježati. To je učinila tako što je svoga konja potkovala naopako i tako bez jasnih tragova pobjegla sa blagom ispred Osmanlija. Predanje spominje i da se Katarina teškom mukom odlučila da napusti Kozograd. Toliko je oklijevala sa svojih 70 konjanika u polasku da su Bošnjani ostavili spomenik koji je predstavljao četiri potkove i rupicu u kamenu. Za rupicu se kaže da ju je udarajući štapom načinila kraljica dok se premišljala o ovom svom potezu.
Predanje kaže za brdo Vis na Bobovcu da je vještački nasip koji je izgrađen za jednu noć u vrijeme opsade Bobovca da bi se zaštitila kula u kojoj je bila kraljica Katarina. Zbog napora pri njegovoj izgradnji te noći je 77 žena pobacilo djecu a 77 kobila se oždrijebilo. Za utvrdu kod Višnjice u Visokom kaže se da je pripadala kraljici Katarini, a da je poslije osmanskog osvajanja dozvoljeno da kraljica ode i da sa sobom ponese svoje stvari i blago na 50 konja. Predanje kaže i da je kod Rogačića u Sarajevskom polju u bijegu od Osmanlija kraljica slomila svoje zlatne kočije i onda ih tu zakopala.