Jedan od urednika Glasnika zemaljskog muzeja u Sarajevu, Salih Ugljen, 1892. godine izdaje tekst pod nazivom “Priče iz Foče” gdje opisuje tadašnju Foču i nastanak njezinog imena.
Sredinom Foče prostiralo se veliko muslimansko groblje o kojem je narod pripovijedao dugi niz godina. U nekim fočanskim selima je od davnih vremena bio običaj da se svetkuje dan svetog Prokopija, kojeg nisu slavili samo kršćani nego i muslimani. Kako navodi: “i pored toga što islam ne poznaje nikakve svetkovine, u kojima se ne bi smjelo raditi, oni [muslimani] opet štuju dan sv. Prokopija baš onako, kako i drugi inileti (vjere)”. Ipak, određen broj muslimana je bio svjestan da obilježavanje toga dana nema nikakve veze sa njihovom vjerom i tradicijom pa su ga odbacivali. “Tako se nagje jedan bogati musloman, čije je bilo zemljište, gdje je danas veliko greblje, koji odluči uzorati i posijati tu njivu baš na dan sv. Prokopija, pa što god Bog i sreća dadnu. Taj dan on dogje na svoju njivu s volovima i težacima, te je započe orati i sijati. Ali u tome Bog dade, te se navuče strašan crn oblak, iz kojeg započeše munje sijevati i gromovi pucati s velikom kišom i krupom (tučom). On (sahibija toga zemljišta) brže bolje pobježe otalen kući s ragjenicima i volovima, te se spase ispred tog strašnog alameta (oluje). On reče: ‘Ovo je Bog dao ovaj alamet za to, da izlije na me svoju srdžbu, što sam radio na dan sv. Prokopija. Za to mi valja oprati ovaj grijeh sa sebe’. Započe misliti o hajratima (dobra djela, milostinje), dok mu dođe na pamet i reče: ‘Na ovoj sam njivi Bogu sagriješio, za to neka ona odsele bude vakuf i neka se u njoj kopaju muslomani”. Taj događaj i čin nagna i druge muslimane da ne rade ništa na dan svetog Prokopija, jer su se bojali da ih ne stigne kakva božija nepogoda. Od tada posta običaj kod muslimana i drugih vjernika da ne rade ništa na taj dan.
Kada je sultan Mehmed II Fatih krenuo u istočne krajeve Bosne da ih pokori, dođe u Ustikolinu sa velikom vojskom. Tu napravi kamp i ostade osam dana. Iz Ustikoline poče slati čete osmanske vojske u sve krajeve, a jednu četu je opremio i uputio na mjesto današnje Foče. Kada se četa vratila na početne položaje sultan ih upita šta su vidjeli i šta tamo ima, a vojnici odgovoriše: “Fuci den ibaret”. Po tome se može zaključiti da je Foča nova varošica kojoj je ime postalo od turske riječi “Fuci” tek iza osmanske okupacije, dakle poslije 1463. godine. Iz Ustikoline se sultan uputi prema srednjoj Bosni, ali u Ustikolini ostavi jedan garnizon vojske da čuva važnu tačku. Vojnici koji su ostali prozvaše ovo mjesto, gdje se nalazi današnja Foča – Fuci. Poslije toga “ir” u riječi “Fuci” se pretvori u “o”, te tačko nastade “Foči”, a malo kasnije se pretvori iza “c” slovo “i” u “a”, pa se danas mjesto naziva Foča. Riječ “Fuci” na turskom označava drvenu posudu. Prema narodnoj predaji u osmansko vrijeme mjesto je označavalo zemljište koje je bilo zasađeno vinovom lozom.
