Gotovo svi stari izvori spominju da se banovina Bosna podudarala sa porječjem istoimene rijeke. Takav sud je tokom XIX stoljeća zastupao i Karlo Saks koji je napisao “sastavak o postojanju imena Bosne”. On navodi da je Bosna svoje ime “primila od glavne žile te oblasti, od rijeke Bosne”, a sa tom tezom su se složili i drugi istraživači. Međutim, da li je ime Bosna slavenskog porijekla?
Prema Saksu pouzdan odgovor na to pitanje glasi: riječ Bosna – Boskna, satavljena je od korijena Bos, – Bosk – i od sufiksa ‘na’ (u staroslavenskom inu-ina-ino). Riječ Bosna po tvorci na izgled, da je ženski pridjev; pravo uzevši jest supstantivni adjektiv. To se vidi po deklinaciji: Bosna, gen. ne, dativ i lokalnoj, pri čemu uvijek valja razumijevati “bosna zemlja”. Ali korijen ‘bos’, ne postoji u slavenskim jezicima, na osnovu čega bi se protumačila ta riječ. Vuk Karadžić navodi Bosnu prosto kao ime rijeke i zemlje Bosne. Zbog toga rješenje treba tražiti u još starijoj bosanskohercegovačkoj historiji.
Iliri su autohtoni narod, koji je naselio sjeverozapadni prostor balkanskog poluostrva, a samim time i prostor današnje Bosne i Hercegovine. Tokom IV stoljeća p.n.e došlo je do “prorjeđivanja” ilirskih plemena seobom Kelta, koja je na balkanskom poluostrvu izazvala pravu etničku konfuziju. Keltsko pleme, Skordisci, koji su od sjeverozapadne obale Jadranskog mora putovali prema istoku: na Drinu i donji Dunav, ubrzo su došlo u dodir sa Trčanima na istoku i sa Ilirima na zapadu. Od ilirskih plemena koja su naseljavala područje današnje BiH, a koja su naročito došla u dodir sa Keltima, istakli su se Ardijejci i Autarijati. Naime, između 370. i 360. godine p.n.e udariše Kelti na ilirska plemena, koja su stanovala na jugu. Najprije naiđoše na pleme “Άριατα, koje nazivlju Άρϰάδιοι i Άρδιατοι”. O njima je Strabon zapisao sljedeće: “Ardijske planine cijepaju Dalmaciju u dvije polovice, tako, da jedan dio zemlje leži uz more, a drugi preko planine. Najprije dolazi rijeka Naron, oko nje žive Daorici, Ardijejci i Plerejci, među kojima leži ostrvo Crna Korcira, a na njemu varoš, utemeljena Knidijcima; uz obalu Ardiejaca leži ostrvo Far (Pharus), prije zvano Par (Parus) jer ga naseliše Parijsci.” Dakle Ardijejci su živjeli na jugu Hercegovine, u blizini morske obale. Bili su u dodiru sa Autarijatima, koji su živjeli uz gornju i srednju Neretvu.
Scylaix zapisa da “ima veliko jezero, koje dopire do Autarijata, ilirskog plemena…” Pitanje je gdje se nalazilo to veliko jezero u Hercegovini? Nema sumnje da je postalo od sutoka voda, koje su u davna vremena ispunjavale tri ravnice: Bijelo polje, Bišće i Mostarsko blato, i tako činile jedinstvenu kotlinu. U toj blizini nalazila se i luka Narona, odnosno rimska kolonija Narona (Neretva). Tu luku kasnije razoriše vode Neretve. Narona (Neretva) po nekoj kataklizmi otvori sebi put i opade, a viši se predjeli oslobodiše vode, dok jezersku kotlinu pak zaspe vodom dovaljani krš. Tako Ardijejce i Autarijate nalazimo u najbližem susjedstvu još od sredine IV stoljeća p.n.e. Strabon o Autarijatima navodi da su oni “najjače i najveće ilirsko pleme”. Sa Ardijejcima su neprestano vodili ratove zbog soli, koje se na njihovim granicama u proljeće staložilo iz vode. Poslije dugih pregovora dogovorili su se da zajednički upotrebljavaju solanu, ali taj ugovor prekršiše i žestoko zaratiše. U tim ratovima Autarijati, koji su na kopnu bili jači, poslije velikih gubitaka poraziše Ardijejce, koji su bili vrsni mornari. Tu premoć Autarijati održaše kratak period, jer već 335. godine na njihovo područje dođoše Kelti i rasuše ih. Time su oko 310. godine razdvojeni Autarijati jer je jedan dio njih Aleksandar Makedonski naselio uz Moravu u Bugarskoj.
Dakle glavni razlog sukoba između Ardijejaca i Autarijata je bila so. Pitanje soli je tokom antičkog perioda bilo jedno od osnovnih. Ne samo da se koristila u prehrambene svrhe, nego je bila i vežan artikal trgovine. Naime, Tračani su svoje roblje prodavali za so. Tokom srednjovjekovne Bosne uz rijeku Spreču se nalazilo važno nalazište soli, po čemu je taj prostor i nazivan ‘Soli’ (Sale, Sau, Soy, Soro). To solju bogato područje leži u porječju Bosne. Sredinom X stoljeća bila je onde, kako bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet spominje, tvrđava Salines, koju prozvaše predio Soli. Već 1225. godine spominje se u srednjovjekovnim spisima izraz “Bosna, So i Usora”. Teritorij Usore je bio dio bosanske banovine, koji se prostirao između Drine i Bosne. Dolaskom Osmanlija oni prostor Soli nazvaše Tuzlom, od turske riječi ‘tuz’ što znači so. Historijski gledano, možemo zaključiti da je kolijevka prave Bosne, porječje rijeke Bosne, uvijek bila spletena sa imenom soli.
Dakle, drevni stanovnici Bosne, Iliri su glavnu žilu zemlje i glavno porječje nazvali po daru prirode, čemu svjedoče njihovi bojevi za solna područja. Samim time i starodrevno značenje imena Bosne jeste dakle: solna zemlja.
IZVOR: “Sarajevski list”, 12. april 1889. godine
