Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva koji su antički dokumenti zabilježili u dvije varijante: Bathinus i Basan. U oba slučaja riječ je o rijeci Bosni – Bathinus flumen. Ad Basante je utvari ablativ, od kojeg nominativ glasi Basan. Pod ablativom riječi Ad Basante se spominje jedan grad na istoimenoj rijeci po kojoj je i dobio ime.
U prijevodu “na Bosni” a u širem značenju “grad na rijeci Bosni”. Stručnjaci koji su se bavili proučavanjem jezika kategorični su da su oba oblika, Bathinus i Basan, potpuno identična i da se oba odnose na rijeku Bosnu.
U ilirskom jeziku dentalna aspirata “th”, koja se javlja u terminu Bathinus, se izgovara sa “s”, pa se umjesto Bathinus čita Basinus. Doseljavanjem Slavena, oni su ovom terminu dodali latinizirani oblik koji se izgovarao Bosna. Fonetskom transformacijom je od termina Bathinus i Basan, prvo nastala Bosina a potom Bosna.
Rimski historičar Apijan, koji je živio u II stoljeću p.n.e, u svojoj knjizi o Iliriku navodi pleme pod imenom Bathiatai. Lingvisti su složni da je riječ o ekvivalentu naziva Bathinus, jer se javlja dentalna aspirata “th”, što pokazuje da posjeduju isti korijen. Pretpostavka je da je pleme živjelo oko današnjeg Vranduka, kod Zenice, uz rijeku Bosnu.
Prema tome, Bosna se u antičkom periodu najvjerovatnije nazivala Basana ili Basina, iz čega je nastao današnji naziv Bosna. Ipak, Bosna se kao zemlja prvi put spominje u X stoljeću, u spisu bizantskog cara Konstantina VII Porfirogeneta, i to pod nazivom Bosona.
U ostalim slavenskim dokumentima se spominje i kao Bossena, Bissena, Bosthna i slično. Riječ je zapravo o prilagođavanju jezika kojim su pisani. U domaćim poveljama srednjeg vijeka uvijek se koristio termin Bosna.
